Još malo, pa će ponoć, a ja sjedim na onom istom mjestu gdje sam jutros sjedio. A ja razmišljam o onom istom o čemu sam jutros razmišljao. O onome što sam čuo od starog sakupljača i prodavača polovnih stvari, kog sam pustio u svoj dom. A on ušao sam u dušu i srce.
Jutros oko 9 pozvoni mi neko na vrata. Nenadano. Otvorih i vidjeh starog, sijedog čovjeka s velikim ruksakom na leđima.
“Dobar ti dan, sinko. Prodajem polovne stvari! Svega ima. Bi l’ pogled’o?”
U njegovim očima dobrota je pronašla svoj dom, a u glasu mir.
“Hoću.”, rekoh, iako već u mislima znadoh da neću ništa pazariti od tog čovjeka.
Izuvši se, uđe. Sjede na dvosjed, a svoj ruksak spusti na pod pored nogu polako, kao da spušta iz naručja tek rođeno dijete. Iz malog džepa izvadi komad mušeme i prekri sto.
“Hoćete li šta popiti?”
“Neka, sine, hvala ti. Ja samo da pokažem, pa odo’ dalje. Valja nešto i zaraditi.”
Baš onako polako, kao što je i ruksak spuštao na pod, uzimao je i redao stvari iz torbe na mušemu. Staroj pohrđaloj česmi, ramu za fotografije, češlju, šolji bez ručke i keramičkim figuricama bi tijesno na komadu mušeme, ali svako oko koje posmatra sa strane može vidjeti da je već dobro naučen plan redanja, kako bi sve stalo.
“Koliko je stanova obišao i koliko je samo puta sve ovo poredao, a opet prema svakoj stvari se ophodi brižno, kao da ih njegov dodir boli.”, pomislih.
Još dok je redao, shvatio sam da mi zaista ništa od ponuđenog ne treba i da ni u mom stanu neće imati sreće.
“Ove stvari nisu loše, ali meni…”
“Znam, ne trebaju ti. K’o ni meni, ni mnogima. Ali… Imam još nešto…”, prozbori tražeći nešto po ruksaku.
“Ah, evo!”, obradova se kad ih izvuče iz torbe.
“Odavno ih nisam vidio. Klikerima se više niko ne igra…”, prozborih.
“Istina. Tako je. Pravo zboriš. Ali, nisu ovo samo obični klikeri za igru. Znam, da ti liče na njih. I jesu, klikeri su, ali svaki od njih ima svoju priču. Tužnu… Nažalost.”, prozbori sakupljač gledajući u njih.
“Vidiš, sinko, život nam daje i uzima. Pruža nam, a mi biramo. I opet smo nezadovoljni. Ja odavno lutam ulicama i susrećem ljude na raznim mjestima kako govore da nemaju sreće. Pa me to zaboli.”, bolno uzdahnu.
“Vidiš, ovaj ovdje je juče ispustila žena kad je rekla: “Jao, nemam sreće, jer vidim da nemate haljinu moje veličine.”. Ona je, sinko, tada ubila svoju sreću, a sreća joj je spremala još ljepšu haljinu.”
Vraćajući taj kliker u torbu reče: “Sreći moraš dozvoliti da procvjeta, da zamiriše, da raširi latice. A ona svoju ubra dok je pupoljak bila. A ovaj kliker je njena uvenula sreća.”
“Ovaj kliker sreće iz svog džepa baci jutros mladić kad mu se na semaforu pojavi crveno svjetlo, a on reče: “Proklete sam sreće!”, a nije znao da je sreća znala da autobus na stanici sa druge strane nije njegov.”
“Sreći trebamo dati vremena da dozri i naraste, da nas vodi i prati. A on svoj kliker sreće izgubi.”, reče i ubaci kliker u torbu.
Ćutao sam.
“Ovaj kliker prošle sedmice izgubi dječak, učenik. Dobio je trojku u školi, pa okrivi sreću. A nije sačekao da mu sreća da motiv da ispravi ocjenu.”
Izgubio sam se u njegovim riječima. Da nešto kažem, nisam znao, a nisam ni mogao, kao da su mi tri klikera zastala u grlu. Samo sam gledao u njegove oči i ruke koje su polako vraćale stvari u torbu.
“I ne hodam ja, da bi’ prod’o ove stvari. Ako se šta proda, proda se. Ja hodam da nađem ovu ženu, ovog momka i dječaka, da im kažem, da im vratim njihovu sreću. Da je ožive. Da je zaliju. Da je njeguju. Da je vole. A ti mi ne zamjeri na oduzetom vremenu.”, reče izlazeći iz stana.
I dalje nijem, samo mu se nasmiješih i polako zatvorih vrata.
On, sakupljač i prodavač polovnih stvari, ušao je u moj stan ne bi li mi prodao nešto, a na kraju je izašao iz stana sa svim stvarima, ostavljajući meni priču o tri klikera, sasvim besplatno.
I, iako nisam planirao kupiti ništa, on mi pokloni ono najskuplje što je imao.
Autor: Adnan Selimović