Narodna Repubilka Kina administrativno je podijeljena na 22 provincije, pet autonomnih regiona, četiri samoupravna grada i dva regiona sa specijalnim statusom (Hong Kong i Makao), uz to Kina polaže pravo na Tajvan, smatrajući ga svojom 23. provincijom. Autonomne provincije karakteriše visoka koncentracija manjinskih naroda Kine na njihovim prostorima.
Svjedočili smo zadnjih par godina velikoj pažnji medija usmjerenoj ka megaprojektima kineske vlasti. Jedan od tih velikih projekata jeste, između ostalog , naseljavanje unutrašnjeg, kontinentalnog dijela Kine. Ti gradovi, projektovani za život i djelovanje velikog broja ljudi, imaju za cilj sem navedene demografske politike od strane vlade i razvojnog plana kojim se nastoji adekvatno povezati cjelokupna teritorija države, da bitno utiču na demografsku strukturu autonomnih pokrajina, a time i na samu strukturu države, trajno osiguravajući teritorijalnu cjelovitost kontinentalne Kine.
Naličje takve strategije može se prepoznati na primjeru, često pominjanog „grada duhova“, Ordosa, smještenog na prostoru Unutrašnje Mongolije, koja je jedan od pet pomenutih autonomnih regiona. Grad projektovan za milion ljudi, sa potencijalnom tendencijom širenja, sigurno da će donijeti mnogo promjena ovom, u odnosu na istočnu, obalnu Kinu, slabo naseljenom regionu.
Slična stvar događa se i sa Tibetom, tamo se ne radi o novoprojektovanom gradu, nego o povezivanju tog regiona sa ostatkom zemlje autoputem i brzom prugom. To će se odraziti ne toliko na demografsku strukturu, kao u slučaju Unutrašnje Mongolije, koliko na prostornu pokretljivost stanovništva, koje je do sada bilo relativno izolovano i na taj način bar fragmentirano očuvalo dio tradicije Lamanizma. Također se radi na planu iskorištavanja hidropotencijala ove regije, što će dodatno ekonomski osnažiti ovaj dio regija, i istovremeno obnažiti gejšu koja maše lepezom novčanica pred stanovništvom najviše svjetske visoravni.