Posljednja dva mjeseca u znaku su Principa. Dana 28. aprila obilježena je 101. godišnjica njegove smrti u češkom Terezinu, a ujedno i 105. godišnjica atentata 28. juna. Njegova grobnica, kao i ostalih Mladobosanaca na starom pravoslavnom groblju Sv. аrhanđela Gavrila i Mihajla u Sarajevu obnovljena je privatnom inicijativom pojedinaca. Pokreću se polako i inicijative da se grobnica Vidovdanskih heroja uključi i u turističku ponudu Sarajeva, kao i da grobnica postane obavezno mjesto ekskurzija i izleta. Inicijativa je hvale vrijedna, jer realno, veliki dio stanovništva i ne zna mnogo o Mladobosancima (koliko ih možete nabrojati, osim Principa?), a mnogi vjerovatno ni ne znaju da su sahranjeni u Sarajevu. Međutim, zapitao sam se šta bi naša omladina danas učila o Principu i Mladobosancima na tim ekskurzijama i izletima. Ako je suditi po tome kako se predstavljaju Princip i Mladobosanci u javnosti u periodu nakon 90-ih, o njima ćemo učiti kao o grupi srpskih nacionalista koji su još tada, prije 100 godina bili borci za slobodu Srba u BiH i ujedinjenje sa Srbijom, a sudeći po tome da Princip krasi i naslovnu stranu Antićeve “Istorije Republike Srpske” koja je postala standardno štivo u Republici Srpskoj, možemo zaključiti i da su Mladobosanci u stvari počeli da ostvaruju viševjekovne težnje Srba u Bosni i Hercegovini za vlastitom republikom!? “Većina mladobosanaca su bili Srbi” česta je teza. Ako bismo prebrojavali krvna zrnca Mladobosanaca (što oni sigurno nisu radili) inače omiljenog hobija nacionalista,to će možda i biti tačno. Ali istovremeno to će značiti i da ipak nisu svi bili Srbi, što se lako može vidjeti.
Od Principa vrlo lako možemo napraviti nacionalistu, uzimajući selektivno crtice iz njegove biografije. Ako bismo uzeli na primer u obzir priču o tome kako ga je otac sa 13 godina doveo u Sarajevo na školovanje i da su trebali prespavati u jednoj muslimanskoj mehani. Nakon što su ušli, Gavrilo je vidio muslimane u svojoj nošnji, izletio napolje vičući ocu da neće da spava sa Turcima. Iako je ovakva reakcija za današnje pojmove prilično nacionalistička, ne treba prestrogo suditi Principu, koji je jednostavno bio produkt sredine u kojoj je do tada živio. Princip je prolazio razvojni process kao i svaki drugi mladić koji je čitav život odrastao u malom izolovanom selu kraj Bosanskog Grahova u čisto srpskoj sredini, odgajan na srpskim nacionalnim mitovima i koji se vjerovatno nije nikako ili vrlo malo susretao sa ljudima druge nacionalnosti. Njegov dolazak u Sarajevo, označio je svojevrsnu prekretnicu. Bio je u godinama kada je znanje, knjige, a knjige je mnogo volio, upijao kao spužva. Dolazak u novu sredinu, kontaki sa ljudima, obimna literature koja mu je postala dostupna, počela je da utiče i na njegovu nacionalnu isključivost. Ipak, kako je zabilježeno u izvorima i tada je u školama vladala zategnutost među đacima triju vjeroispovjesti.
Bitna epizoda u njegovom životu bila je i ta kada je Princip jednom prilikom zbog bolesti propustio školu. Profesor ga je nakon toga prozvao da objasni svoj izostanak, na šta je Princip rekao da je bio bolestan. Profesor je pitao da li neko može da potvrdi ovu činjenicu. Svi Gavrilovi drugovi su ćutali ili su se smijali, sve dok se jedan dječak, Sarajlija, Ivan Kranjčević, nije javio i potvrdio da Gavrilo govori istinu. U svojim memoarima Kranjčević je ovako zapiso momenat kada mu je Princip nakon ove epizode prišao na odmoru:„U odmoru priđe mi Gavro i zahvali se na prijateljskoj pomoći koja ga je iznenadila, jer sam Hrvat i nismo prijatelji, a njegovi poznanici Srbi smijali su se njegovoj neprilici ne misleći da mu pomognu. Od toga smo se dana sprijateljili, pa smo se češće sastajali i razgovarali. Našli smo da jednako mislimo i osjećamo, a kako smo imali jedan u drugoga puno povjerenje, to smo se bratski zavoljeli.” Sudbina Kranjčevića bila je da je nakon atentata utamničen, iako nije bio jedan od direktnih atentatora, već je sudjelovao u skrivanju oružja Vase Čubrilovića. Za razliku od mnogih, preživio je Terezin, Zenicu i dočekao kraj rata, te ostavio vrijedno svjedočenje o posljednjim danima Mladobosanaca koji su u Terezinu ostavili svoj život.
Prilike u Sarajevu i Bosni i Hercegovini tog vremena bile su takve (a i sada nisu mnogo drugačije) da je svaki pokušaj i aktivnost da se omladina ujedini i napravi bilo kakav zajednički nastup bilo dočekano sa osudom svih triju vjerskih organizacija, političkog establišmenta, kao i stranih upravljača. Tako da ne čudi reakcija jezuitskog “Hrvatskog tjednika” koji je u danima nakon atentata brže bolje demantovao da je Kranjčević katolik. Jer kako bi jedan katolik ubio katoličkog nadvojvodu?? I u ostalim novinarskim izvještajima Ime Kranjčevića je izmijenjeno kako se ne bi vidjelo da je u organizaciji bilo i Hrvata. Sličnu sudbinu doživjeli su i Muhamed Mehmedbašić i Đulaga Bukovac. Tadašnji strani upravljači, zajedno sa svojim saveznicima iz vjerskih organizacija svojski su se trudili da se Mlada Bosna prikaže kao ekskluzivna srpska organizacija. Još jedan paradoks, jer današnji srpski nacionalisti rade isto što je Austrougarska radila prije 100 godina…