Kapitalizam, socijalizam i historija krize

Odgovor treba tražiti u prirodi tih poredaka i njihovih kriza. Kriza socijalizma je nastupila zahvaljujući njegovoj prirodi, a ne poremećaju u nekom njegovom sektoru. Socijalističke ili komunističke vlasti u Rusiji 1917. i zemljama koje su kasnije 1945. slijedile ruski primjer u istočnoj Europi su izvršile nacionalizaciju privatne imovine i proizvodnih resursa, djelovanje tržišta zamijenili birokratskim kontrolama koje se nazvane planska privreda i tako podvrgli čitav ekonomski život političkoj kontroli. Jedini značajniji ekonomisti koji su između 1920. i 1940. govorili da socijalizam ne može dugoročno preživjeti bili su autori austrijske škole – Ludvig Mizes i Friedrich Hayek. Oni su dijelom slijedili kritiku Marksa od strane svog prethodnika Ojgena Bem Baverka, a dijelom su razvili vlastitu argumentaciju.

Osnova najačeg dijela argumenta protiv mogućnosti socijalizam dugoročno može preživjeti se oslanjala na uklanjanje tržišta u socijalizmu. Ako nema tržišta, nema cijena, ako nema cijena, nema ključnih signala kojima se ljudi u svojim računicama i ekonomskim potezima rukovode. To znači da nije moguće ekonomsko računanje i da je uslijed toga nemoguće ustanoviti je li neki posao dobar ili loš. Uslijed toga se gospodarske aktivnosti odvijaju odvojeno od željeznog zakona tržišta (cijene kao signali) i uslijed toga mnoge aktivnosti su ekonomski neučinkovite, dakle neracionalne. Uostalom, pošto ne mogu se rukovode cijenama, poslovne operacije diktiraju državni birokrati na temelju želja političke vlasti. Za razliku od toga, u kapitalizmu potrošači upravljaju odlukama poslovnih ljudi, koji sljedeći želje potrošača prodaju robe i usluge putem čega dolaze do zarade. Tako je priroda socijalizma od tog sustava stvorila krizu i trebalo je nekoliko desetljeća da se taj sustav sam od sebe prvo ekonomski, a onda i politički raspadne.

Krize kapitalizma su drugačije prirode. Kapitalizam ne poništava tržište i njegove sile, nego se njima temelji. Tržište je najbolje oruđe za rješavanje gospodarskih pitanja, ali ni ono ne mora biti savršeno. Štoviše, ono obično nema problema sa svojim sastavnim dijelovima, nego s vanjskim faktorima – akcijama države. Tako veća ponuda novca, o kojoj odlučuje država, može dovesti do inflacije i pregrijavanja gospodarstva. Pohlepa u kombinaciji s lošom regulacijom može navesti bankare da zajme iu suviše rizične poslove, pa se krediti ne vraćaju. I država propisima može tjerati banke da zajme za neisplative svrhe, a posljedice su iste. Očekivanja mogu podići berzovne vrijednosti iznad razine kada nastavak rasta više nije moguć, poslije čega dolazi pad i prilagodbu.

Najčešće krize realnog sektora u kapitalizmu su nastupale uslijed kolebanja gospodarskog ciklusa. Privreda bi jedno vrijeme rasla, dostizala vrhunac, poslije čega bi se stope rasta usporavale i padale. Kada krivulja dosegne donju najnižu vrijednost, dolazilo je do oporavka i ponovnog rasta. I stalno vrlo slično. Bankarske krize su nastupale obično iz dva razloga. Prvo su veći zajmovi koji se ne vraćaju. Drugo, nizak nivo obaveznih rezervi. Kada bi štediše čule da banka ima veće nenaplative kredite, dolazili su u povećanom broju po svoj novac. Banka nije bila u stanju da ga isplati, a onda su i druge štediše išle u svoje banke, iz bojazni da i njima ne propadne novac. Banke naravno nisu mogle izdržati nagli pritisak štediša, čak ni one koje nisu imale sporne plasmane. Banke bi tome mogle odoljeti samo sa rezervama od 100%, ali što bi onda zajmie. Slično se događalo i pri niskim bankarskim rezervama. Slijedio je juriš na banke, koje bi se zatvarale, prestajale raditi neko vrijeme. Poslije par sedmica ili mjeseci, banke bi nastavljale raditi i prilike bi se normalizovale.

Slično je bilo is berzovnim krizama. Nakon razdoblja rasta berze, neki veći investitor posumnja da je daljnji rast moguć i proda dionice da bi novac uložio u neki drugi posao. Ako ga u tome bude slijedio dovoljan broj drugih, neminovan je pad berzanih vrijednosti, koji može imati dimenzije berzovnog kraha.

Krize u kapitalizmu mogu početi u nekom sektoru, ali ne moraju ostati tamo, mogu se prenijeti i na druge sektore. Ako dođe do bankarske krize, zajmova će biti manje, poskupeće krediti i poslovanje realnog sektora će biti teže. Pad prodaje i profita u realnom sektoru će dobiti izraza u padu vrijednosti tvrtki, što će se reflektirati i na berzi. Ili drugim redom, pad berzi sprži neku količinu novca, krediti opet moraju poskupe, realni sektor uzima manje kredita, opadaju proizvodnja i profiti, privremeno nestaju neka radna mjesta …

Velika ekonomska kriza

Kriza 1930-ih se smatra najvećom krizom u historiji kapitalizma. Prethodila joj je manja kriza 1920-21. i razdoblje prosperiteta između. Kriza je počela padom bwrze. Ubrzo se prenijela na banke i realni sektor. Teško da bi kriza imala te razmjere, da je država nije produbila višestrukim pogreškama ili kako se to danas kaže – pogreškama u makroekonomskoj politici. Tri su takve velike pogreške urađene na početku, a kasnije im je pridružena četvrta – velike državne intervencije u ekonomiji.

Kada je došlo do pada berze tijekom oktobra 1929. za tridesetak posto, to je značilo da su neki pojedinci i firme izgubili novac i da će nastati kriza likvidnosti. Sistem federalnih rezervi (FED) je trebalo pustiti više novca na tržište, naravno ne zabadava, nego uz odgovarajuću cijenu (eskontna ili referentna stopa). Umjesto toga, FED je 1930. smanjio količinu novca M1 za 6,9 posto 0,1931 za 10,9 posto. Godine 1933. količina novca M1 je bila manja za 27 posto od 1929. Naravno, manja ponuda novca je dovela do pada proizvoda koji je 1933. pao za 29 posto u odnosu na 1929. Umjesto da otkupljuje obveznice koje je ranije prodao klijentima, FED je emitirao nove i tako povlačio novac s tržišta. Umjesto da ga pušta. Naravno, slično je radio i kada je u pitanju “posljednji zajmodavac”, gdje nije bilo potrebne emisione aktivnosti.

Druga velika pogreška je bilo povećanje poreza. U to vrijeme je postojalo mišljenje, zasnovano na Kejnzovm i kejnzijanske shvaćanju, da budžet treba biti uravnotežen. Pošto je nastupila ekonomska kriza, u budžetu se pojavio deficit. Uz pomoć demokratske većine u Kongresu, republikanski predsjednik Hoover je povećao poreze da bi uravnotežio budžet, a to je bilo najveće jednokratno povećanje poreza u američkoj historiji u mirnodopsko vrijeme. Porez na dohodak pojedinca je npr.. povećan sa 1,5% na 4% u najnižoj, a sa 25% na 63% u najvišoj dohodovnoj kategoriji. Veliko povećanje poreza je smanjilo privatnu tražnju, što je produbilo krizu iu realnom iu bankarskom sektoru. Dohodak je 1932. pao za 13,3 posto, a nezaposlenost je s 3,2 posto 1929. skočila na 8,7 posto 1930. i čak 23,6 posto 1932.

Vođen brigom smanjiti deficit, ali i zaštititi cijene poljoprivrednih proizvoda, Kongres je povećao uvozne carine za 50 posto. Naravno, uvoz je drastično opao, što je pored ponude novca i povećanih poreza dalje doprinijelo padu gospodarske aktivnosti u SAD. Ali, izgubio je i proračun, jer je 1929. od carina prikupljeno 602 dolara, a 1932. samo 328 milijuna dolara. Zbog enormnog povećanja carina, carinski prihodi su gotovo prepolovili. Bio je to treći težak udarac koji je država zadala tržištu: povlačenjem novca prodajom obveznica (umjesto kupnjom emitiranih obveznica pušta novac), podizanjem poreza i carina – najvećim jednokratnim u mirnodopsko vrijeme. Sve troje je samo produbilo krizu. Oktobra 1987. berze su pale kao i 1930-ih oko 30 posto, ali se te krize niko ne sjeća, jer se 1987. država suzdržala od aktivnog miješanja i ponavljanja pogreške iz 1930-ih. Ni najnovija kriza ne bi bila spektakularna, ali će se vjerojatno produbiti, zahvaljujući pogrešnim i opsežnim akcijama države.

Početkom 1930-ih država je čak pokrenula i javne radove, da bi kompenzirala pad privatnog sektora i očuvala radna mjesta, dohodak, proračunske prihode i ostalo. Pažnje vrijedno je da je u okviru državnih intervencija 1938. osnovana Fanny Mea (Federal National Mortgage Association, FNMA) da bi povećala potražnju (likvidnost) na kućnom hipotekarnom tržištu. FNMA je kupovala hipoteke od banaka i tako im omogućavala da dođu do sredstava i daju nove hipotekarne kredite. Na to ćemo se kasnije vratiti, jer je Fanny Mea jedan od glavnih aktera najnovije krize.

Taj široki program državnih intervenija u gospodarstvu SAD je poznat kao “New deal”, ai danas ga mnogi pogrešno smatraju uspješnim. Istina je sasvim suprotna. Država je loš investitor u odnosu na privatni sektor. Da su sredstva koje je država uzela privatnom sektoru kroz poreze i potom investirala, ostala u privatnom sektoru, ona bi bila učinkovitije upotrijebljena, pa bi kriza bila kraća, rast dohotka u SAD bio bi viši, sačuvalo bi se više radnih mjesta i bilo bi više proračunskih prihoda. A i svega drugog. Sve u svemu, država je svojim akcijama produbila i produžila krizu, stvari su krenule nabolje tek 1934-7, kada je došlo do privremenog ekonomskog oporavka, ali se kriza ponovno vratila 1938. Onda je došao Drugi svjetski rat i država se još snažnije umiješala u gospodarstvo, a posljedice tog miješanja se osjećaju i danas. Kejnzijanske filozofije su se promijenile tek 1970-ih, tako da je poslije toga počeo razdoblje privatizacije, liberalizacije i monetarizma. Došlo je do reformi u Britaniji, SAD, N. Zelandu, Australiji, Irskoj …

Kriza 1987.

Mnoge će ovaj podnaslov začuditi. Otkud kriza 1987, toga se danas nitko ne sjeća. Naravno da se danas nitko ne sjeća 1987. kao ekonomski fatalne godine, poput onih iz 1930-ih, ali to ne znači da te godine nije bilo ekonomske krize. Ona je započela padom berze u New Yorku za tridesetak posto, isto kao i 1929. Ali to je sve gdje postoji analogija između dešavanja te dvije godine, između kojih je proteklo skoro šest desetljeća.

Za razliku od 1930-ih, američka država ovaj put nije radila pogreške. Umjesto što je povlačio novac 1930-ih, FED je 1987. brzo ponudio rezerve bankarskom sektoru. Ni porezi nisu povećavani, iako je i tada postojao rizik da se javne financije smanje uslijed krize. Povećanje poreza bi samo dodatno potopilo gospodarstvo. A slično se desilo sa carinama i vancarinskim barijerama, koje te godine nisu mijenjane. Iako je bilo mnogo zahtjeva da se nešto poduzme i zaštiti američko gospodarstvo i poljoprivreda. Što se desilo? Kriza je potrajala nekoliko tjedana, a onda su rast i ulaganja nastavili. Drugim riječima, tržište samo, uz malu pomoć FED prebrodilo ovu krizu. Da se država ponašala kao 1930-ih, sada bismo imali kolekciju od najmanje dvije velike ekonomske krize.

Sa najnovijom krizom koja je počela 2007. javlja se nova prilika za državu, da ipak dobijemo još jednu veliku ekonomsku krizu. Još uvijek je neizvjesno hoće li se to i dogoditi, ali prilika je tu, ai najave države da bi za razliku od 1987. ovu šansu mogla iskoristiti.

Kriza 2007?

Kriza 2007. počela je kao kriza hipotekarnog tržišta u SAD. Počela je tako što neki kupci vrijednosnica temeljenih na hipotekama nisu ih mogli unovčiti, a onda se ta količina bezvrijednih papira naglo povećavala.

Kriza koja je počela 2007. kao teškoće jednog dijela financijskog sektora ima tri izvora. To su miješanje države u stambeno tržište, politika FED-a i poticaji za rad bankara.

Prvo, od osnivana Fanny Mea 1938. država se sve više miješala u tržište kuća i stanova u SAD. Pošto se smatralo da su efekti Fanny Mea iscrpljeni, 1970. osnovan Freddie Mac (Federal Home Mortgage Corporation, FHLMC) da bi davao kredite i kreditne jamstva za kupnju kuća. Iako je javnost bila uvjerena da je i to državna kuća kao Fanny Mea, Freddie je bio privatna firma. Da ironija bude veća i Fanny Mea je privatizirana 1968, ali je javnost, uključujući bankare, nastavila vjeruje da je riječ o državnim kućama. Ali, to je imalo jednu važnu posljedicu. Obveze osiguranja hipoteka su zbog navodnog državnog statusa smatrane manje rizičnim. Tako su F & F desetljećima osiguravali hartije od vrijednosti emitovane na temelju hipoteka, što je garantiralo plaćanje i glavnice i kamate.

Ako je javnost bila naivna, pa vjerovala da su kuće državne, pa će se iz novčanika poreznih obveznika nadoknaditi eventualni gubitak, pitanje je zašto su u to vjerovali bankari. Jer, za razliku od javnosti, oni su morali biti informirani, jer su time izlagali riziku. Odgovor je vjerojatno u tome da su stvari desetljećima dobro funkcionirale, a bankari su imali i izravnu korist. Pošto je percepcija rizika bila nerealno niska, to im je omogućavalo da dodatno zarade, jer su mogli prisvoje i premiju na rizik, koji bi morali izdvajaju i plaćaju osiguranju. Što više smanji premija za rizik koja se plaća osiguranju, viši je profit ulaganja za hipotekarne banke. Zato su vremenom vrijednosne papire temeljene na subprime kreditima postale unosnije od onih zasnovanih na prime kreditima. Sve dok je pojava nevraćanja kredita rijetka, tj.. ispod prosjeka za neko tržište, rizik se može sniziti diversifikacijom ulaganja.

Djelatnost F & F i drugih investitora na polju hipoteka i osiguranja hipoteka bi teško mogla se razumije ako se ne pomene jedan zakon. Jer, da nije tog zakona klijenti ne bi mogli dobiti stambene kredite ako ne ispunjavaju uvjete za kreditiranje, što je posebno definirala svaka banka. To je zakon o obvezi davanja zajmova siromašnijim građanima i manjinama (eng. Community reinvestment act). To su tzv. “Krediti koji se mogu priuštiti” (eng. affordable credits). Neki ih zovu i sub-prime, pod-standardni, za razliku od prime, tj.. standardnih. Taj zakon je donijela Karterova administracija 1977, potom je pojačan u vrijeme Clintona 1996. dodatno pojačan za vrijeme Busha 2005. Zakon je obavezivano banke da daju kredite i siromašnijim građanima, čak je pri bankama postojalo veće lokalnih zajednica koje je zajedno sa bankarima odlučivalo o kreditima. Banke su dobivale CRA rejting, koji nije bio manje značajan od njihovog kreditnog rejtinga. Time je lokalna zajednica vršila pritisak na hipotekarnu i kreditnu politiku banke.

Naknadna rekonstrukcija pokazuje da su F & F kupovali i “affordable” hipoteke od banaka tek od 1992. Posljedica državne regulative koja tlaka investitore da ulažu iu potencijalno rizične kredite (tj. klijentima čija je kreditna sposobnost sporna) bila je da je u SAD naglo skočio broj vlasnika kuća, sa 43 posto 1940, na 69,2% 2004.

Financijske ustanove su na temelju hipotekarnih kredita emitirale vrijednosne hartije i prodavale ih na tržištu. Hartije su godinama imale odličnu prođu, kupovale su ih najrazličitiji kupci – investicijski i mirovinski fondovi, banke, općine, gradovi i države, itd..

Drugi faktor krize je bila politika FED-a. Poslije pada dotcom tržišta 2000. FED nije vodio restriktivnu, nego blago ekspanzivnu monetarnu politiku. Stupanj Ekspanzivnost povećan poslije terorističkog napada na SAD 11. rujna 2001. O tome je O'Driskol objavio odličnu studiju u programu Cato Institute. U oba slučaja se radilo o bojazni monetarne vlasti da ne dođe do krize, uslijed pada gospodarske aktivnosti. Jeftin novac poslije 2000. samo je pomogao daljnju ekspanziju hipoteka i na njima baziranih vrijednosnica.

Time je bila postavljena scena za veća ulaganja u teško otplative poslove. Ali, do krize ne bi došlo da nema trećeg faktora, a to je ponašanje bankara. Ponekad se kaže da je to pohlepa bankara, ali mi se čini da je to pogrešna adresa. Pohlepa po sebi nije ni dobra ni loša, ali može postati jedno ili drugo ovisno od sustava poticaja. Pohlepa je podigla zapadni svijet iz materijalne bijede do neslućenog standarda i bogatstva. Do toga ne bi došlo da u kapitalizmu ne prevladava pozitivan sustav poticaja. Ali, pohlepa je pri lošem sustavu poticaja vodila i povremenim velikim gubicima. Upravo u ovoj krizi je toliko primjera gdje je država svojim pravilima primoravala ili poticala banke na pogrešno ponašanje. Zato ovdje ne bih govorio o pohlepi, nego o ponašanju banaka, tj.. bankara u uvjetima pravila i poticaja koji su ih krivo poticali. To naravno nema veze sa slobodnim tržištem, Tako ćemo točnije vidjeti što ih je navelo na ponašanje iz koga su iskrsli problemi.

Bankari na određenom tržištu imaju samo određen broj klijenata koji mogu proći provjeru boneteta, tj.. ustanovljavanja sposobnosti otplaćivati ​​kredit. To su klijenti kojima se daju standardni krediti. Kada se krediti za kuće podjele klijentima koji mogu servisirati dug sa 98% i više (prime krediti), onda je s tim tržištem gotovo. Ono ne može naglo porasti. Daljnji rast hipotekarnog tržišta je moguć samo ako se kriteriji za dodjelu kredita obore i to je šansa za sub-prime kredite. To su bankari i činili. A na ulazak u ovaj posao ih je potaknula okolnost da je cijena kuća i stanova u SAD neprestano rasla. To je i klijentima pomagalo da lakše dobiju kredite za refinanciranje postojećih, ako bi dolazilo do teškoća u otplati prvobitnih hipoteka. Tako je rast cijena kuća pogodovao i bankarima i klijentima.

Sa druge strane, sjetimo se da je percepcija rizika od strane banaka i osiguranja bila niža, nego je on bio. Tako nije bilo problema da se krediti daju bez veće ili čak ikakve provjere. Ako klijent u nekom trenutku više ne može plaćati dug, kuća se proda, još se tome zaradi, jer je vrijednost kuća porasla od vremena kada je prodana i kada je na nju stavljena hipoteka. Tražnja je bila snažna, tako da nije bilo nikakvih problema za novu prodaju. Tako je stvorena iluzija da je ovo odlično isplativ i potpuno nerizičan posao. Naravno, u ekonomiji takvih poslova nema.

U to su se svi uvjerili kada je 2005-2006. cijena kuća u SAD (ali i drugdje, recimo u Irskoj) počela padati, posle 15 godina neprekidnog rasta. Pad cijena je pogodio i građane i bankare. Građani više nisu mogli lako dobivaju refinansirajući kredite, bilo za potrošnju ili otplatu postojećih hipoteka. Smanjenje potrošnje dovelo do pada tražnje i pada gospodarske stope rasta. Pošto je pad cijena kuća otežao refinanciranje, hipoteke i na njima zasnovane vrijednosne papire su naglo postali mnogo rizičniji. A pošto se povećao broj onih koji ne mogu otplaćivati ​​kredite, osiguranje kredita je poskupjelo. Nije čudo da su F & F postali prve žrtve promjena situacije na tržištu jer su osiguravali oko 50% hipoteka i na njima zasnovanih vrijednosnica u SAD.

Kada je cijena kuća krenula nizbrdo, financijske ustanove koje se uključene u poslove na tom sektoru su držale varljive nade, da će pad cijena biti mali ili privremen. U međuvremenu bi iz vlastitih rezervi pokrivali trenutačne gubitke, posebno uslijed smanjenja otplata kredita i povećanja premije na rizik. Ili bi ako zatreba uzeli kredite, dok se tržište ne normalizira. Za prvopomenuti problem rješenje se vidjelo u prodaji kuća bankrotiranih vlasnika novim vlasnicima, koji će moći servisirati kredit. Ali, zbog pada konjunkture u SAD dohoci su padali, pa je padala i potražnja za kućama. Naglo povećanje ponude kuća je naravno dodatno snižavali njihovu vrijednost i produžavalo vrijeme traženja novog kupca.

Kako su kumulirale gubiti na hipotekama iu osiguranju istih, vrijednost tvrtki koje su imale te hartije je opadala, pa im je to otežavalo da dođu do novih sredstava, kako bi premostili trenutne teškoće. Čak su i kreditne ustanove koje su imale valjana ulaganja bile pogođene, jer su vrijednost hipoteka i na njima zasnovanih vrijednosnica morali preračunavaju prema tržišnoj vrijednosti koja se postizala na sličnim papirima drugih tvrtki. Pošto je bila velika ponuda, cijena tih dionica na tržištu je padala i tako je smanjivana vrijednost portfolia i tvrtki koje su imale dobre papire i koje ih nisu ni nudile na prodaju. Uslijed toga je bilo nemoguće ustanoviti koliki su gubici na ovom tržištu, jer su se neprestano mijenjali. Tako su u mnogim investicijskim kućama teškoće koje su se smatrale prolazin prerastale u konačne i to je bila sudbina koja je – svaku svojim tempom – dočekivala Bear Stearns, F & F, Lehman Brothers, AIG, itd..

Što menadžeri banaka i osiguranja ne prodadoše te papire, kada su vidjeli da su visokorizični, protivno ustaljenom vjerovanju da nisu? Naravno da su to neki pokušali, ali nije išlo, jer je ponuda naglo postala ogromna, a tražnja nikakva. Posljedično, cijene vrijednosnica su survala.

U svemu je nejasno zašto država spašava investicijske banke i osiguranje koji su vezani za hipotekarno tržište. Svakog dana propadaju pekare, benzinske crpke, sve vrste tvrtki. I nikome ne pada na pamet da ih spašava. Ljudi gube mnogo zahvaljujući pogrešnim izborima, ali nitko tko je spiskao pare na kocki ili izgubio u malom biznisu ne ide kod države da traži pomoć.

Zašto bi banke i osiguranje bili privilegirani? Teško je reći. Kao objašnjenje se nudi, da u slučaju propasti banaka koje su izgubile mnogo na hipotekarnom tržištu, ne bi imao ko da zajmi. To je pogrešan razlog. Prvo, ovo je samo dio financijskih tržišta. Ostatak kreditnog tržišta normalno funkcionira. Krediti za druge namjene, kao što su automobili, tehnika, putovanja, itd.. normalno funkcioniraju. I ti dijelovi vjerojatno ne bi bili ni dotaknuti krizom, ako država socijalizacijom gubitaka hipotekarnu krizu ne bi tamo prenijela. Drugo, je li logično da nema ko da zajmi, a da ima mnogo njih kojima zajmovi trebaju. Naravno da nije. Tamo gdje ima potražnje, naći će se i ponuda. Naravno, cijena kapitala neće biti kao prije krize, nego viša. Kreditiranje je posebno olakšano u naše vrijeme zahvaljujući modernim tehnologijama. Najmanji je problem naći parnera za posao, glavno je da znate što hoćete. Prema tome, ni ovo opravdanje za intervenciju države nije dobro.

Ima li izlaza?

Što sada? Što treba ili ne treba učiniti da se izbjegnu greške iz 1930-ih? Kapitalizam je o tome da ulažeš, čime neminovno riskiraš. Ako dobiješ, dobro je. Što dobiješ više, to bolje. Ako izgubiš, onda treba snosiš trošak. Dio stručnjaka i dalje tako razmišlja.

Ali gotovo svi političari, dio stručnjaka i veći dio javnosti je za intervenciju države. Neke intervenija su već napravljene.

Ako država intervenira, ona šalje poruku da se briše razlika dobrog i lošeg poslovanja. Ta razlika je ono što drži disciplinu na tržištu. Ovako bi se dobit privatizirala, a gubici socijalizovao. To je ono što se dešavalo iu socijalizmu, samo ne u jednom sektoru, već u čitavoj gospodarstvu.

Zašto akcije države neće rešti nego produbiti krizu. Umjesto da je plate oni koji su investirali “grlom u jagode” i oni koji su kupovali kuće i ostalo iako su znali da možda neće ih otplate, država ih amnestira, a teret tovari na porezne obveznike, koji nemaju nikakvu odgovornost za nastanak ove krize. Upravo usvojeni paket od $ 700mlrd državne pomoći, iznosi više nego što je SAD koštao irački rat i više od 5 posto od sadašnjeg američkog BDP. Iznos pomoći je usporediv sa Maršalovim planom poslije II Svjetskog rata, kada su SAD tokom tri godine izdvajale po 1,5 posto svog BDP godišnje da bi pomogle obnovu Europe.

Hoće li to riješiti problem? Naravno ne, samo će ga otežati i biti poziv za mnoštvo novih nevaljalaca u narednoj rundi. Ako država pokriva gubitak, sljedeći put treba spiskati i ujuriti u privatne džepove što više, a državi ostaviti što veći dug. Povrh svega, novac koji se ovako umjetno upumpa je mehanički postupak koji ne može imitirati strukturu poticaja koja nastaje djelovanjem tržišnih sila. Zato tržišta u SAD i svijetu i ne reagiraju rastom na odluku o državnoj pomoći, nego stagnacijom ili padom.

Dvije su reakcije na moguću pomoć američke države koje se mogu vidjeti. Oni koji nešto znaju, ali se ne usuđuju se potpuno usprotive intervenciji, kažu da je pomoć suviše velika, da će nužno biti selektivna i nacionalizirane tvrtke što prije treba privatizirati. I da treba skratiti zabranu SEC (Security and Exchange Commission, američka verzija komisije za vrijednosne papire) za kratkoročnu trgovinu akcijama na što kraći period, koja je u međuvremenu također uvedena, kao da se radi o nekoj banana republici, a ne o jednoj od najtržišnijih gospodarstvo u svijetu. To je naravno bolje nego ovo što vlada SAD čini, ali nedovoljno dobro. Treba pustiti da oni koji su pogriješili plate ceh. Bilo je mnogo kriza u američkoj i drugim poviješću i sve su one prošle bezbolnije nego kriza 1930-ih, baš zato što je država tada upropastila stvar.

Druga reakcija je demokrata u Kongresu. Oni hoće da dodaju i druge socijalne programe u nadi da u panici mogu lakše proći, traže da država pomogne i malim ljudima, ne samo velikim ribama. Navodno, da im smanji kamate na kredite za kuće i stanove. Ne pitaju se kako će država to izvesti, jer ona u slučaju nacionalizacije 80% neke firme (kao što je slučaj kod AIG) ne bi bila jedini vlasnik dugova, to bi bile i druge privatne tvrtke. Ako bi država htjela sniziti kamate, drugi vlasnici dugova bi mogli se ne slože, jer time smanjuju svoju zaradu. I gdje su sredstva iz kojih će se plaćati razlika komercijalnih i sniženih kredita, možda još par stotina milijardi. A i otkud znaju koliko sniziti, nekome je i 3% mnogo, drugi može plaće i 7 posto.

Na kraju, što mali čovjek nije mislio može li otplaćivati ​​kredit i ako se situacija pogorša, što nije razmišljao gdje nosi svoje pare i čije vrijednosne papire kupuje. Ako vode računa kakav auto ili hladnjak kupuju, što ne misle kada kupuju kuću, koja je mnogostruko vrjednija ili gdje meću pare. Ako bi sada platili cijenu svojih ranijih odluka, drugi put bi imali vrlo snažan poticaj da malo razmisle. Ovako, ako im se sada pokrije gubitak, teško će nastati poticaj da promijene ponašanje.

Demokrati dakle pokušavaju još više uvećaju jedno potpuno pogrešnu politiku koju su pokrenuli republikanci. A sve od početaka i poticaja za pogrešna ulaganja do ove intervenija nije slučaj za slobodno tržište, nego za krizu koju stvara država. Pošto je stvorila krizu, država se sada pojavljuje kao spasitelj. Naravno, da je tako moglo socijalizam bi završio u prosperitetu, a ne u bijedi i propasti.

Širenje posljedica krize

U krizi koja je počela 2007. i još traje izbor je jednostavan. Ili će se pustiti da kriza svom oštrinom pogodi one koji su za nju zaslužni, svejedno jesu li veliki ili mali u pitanju. Valja podsjetiti da je to prije svega tržište hipoteka, vrijednosnih papira koji su za njih vezani i njihovog osiguranja. Također valja podsjetiti da ostali dijelovi američkog kreditnog i financijskog tržišta u međuvremenu funkcioniraju relativno dobro.

Druga opcija je da se intervenira. Naravno, intervencija ne mora riješiti sve probleme. Prvo pitanje je koliko bi trebao biti velika pomoć kako bi zaustavila širenje krize? Tržište hipoteka i vrijednosnih hartija koje su na njima utemeljene u SAD je prije izbijanja krize vrijedio 12 tisuća milijardi dolara, gotovo kao američki BDP. Veliko je pitanje da li je 700 spominjanih milijardi dovoljno ili je to možda samo prvi korak u interveniciji. Neke neovisne kuće, poput JP Morgan su sumnjiva potraživanja procjenjivale na nekoliko tisuća milijardi. Ako pomoć treba biti veća od 700 milijardi, pitanje je dokle može ići. A za spominjanih 700 milijardi je pitanje kome pomagati, a kome ne? I kako spriječiti zloupotrebu i korupciju pri dodjeli pomoći?

Ali, to su sve sitna pitanja u usporedbi s jednim značajnijim. Ako intervenira, država će praktično spasiti jedan sektor, ali će trošak spašavanja prebaciti ne samo na čitavu privredu, nego i na čitav svijet. To će se dogoditi preko dva mehanizma.

Prvo, ako država emitira obveznije (vrijednosne papire) u vrijednosti od 700 milijardi u kratkom roku, neminovno će poskupiti novac, tj.. skočiće kamatne stope na sve vrste zajmova. Skuplji novac znači manje ulaganja, manje ulaganja znači pad stope produktivnosti manje radnih mjesta, manji dohodak i time niži standard. Ispočetka samo u SAD, a kasnije iu drugim zemljama. Tako će u slučaju pomoći hipotekarnom tržištu kriza biti razlivena na čitavu američku privredu, a potom i na svjetsku.

Drugo, ako država sada bude intervenirala ovako velikim iznosom novca, posljedice će se osjećati desetljećima, kao što su posljedice New Deala i osnutka Fannie Mea osjećale desetljećima. I kada jednog dana kriza prođe, njezine posljedice neće. Svako ko ulaže neki novac će morati zapitati je li moguće da opet nastupi neki problem, ma koliko je nemoguće predvidjeti gdje bi on mogao nastati i da država ponovno intervenira kako bi preduhitrila krizu. Naravno, ako je 1930-ih i početkom XXI stoljeća nešto takvo bilo moguće, moguće je i da se desi ponovno.

Pošto je takva stvar moguća, novac će jako dugo imati višu cijenu nego što bi inače imao, što opet znači više kamatne stope, manje ulaganja, manji rast produktivnosti manje radnih mjesta, niži rast BDP i niži rast standarda. U krajnoj liniji ova kriza će prenijeti troškove na buduće generacije, upravo zahvaljujući sadašnjoj socijalizaciji gubitaka. Sa njenim posljedicama ćemo živjeti jako dugo upravo zbog načina na koji je država na krizu reagirala. U tom svjetlu je današnja intervencija sa 700, a sutra možda i sa više milijardi dolara čista besmislica. Ali, događaji su uhvatili zalet, u nekoj novoj krizi govoriće se o tisućama milijardi. Nitko pri tome neće sjetiti da su takve interveniciji i ta politika, samo na svim sektorima, a ne ovako selektivno, upravo uzroci zbog kojih je nekada propao komunizam.

Što reći na kraju. Ove krize teško bi bilo da je država svojom regulacijom nije stvorila. Ona to nije uradila izravno, već neizravno, preko sistema poticaja, kojim je kanalisala ponašanje poslovnih aktera. Da država nije tjerala banke da ulažu u nestandardne kredite, krize ne bi bilo. Da država nije emitirala više novca, teško da bi balon dosegao ove razmjere. Da država preko F & F nije garantirala kredite, to ne bi dovelo do širenja moralnog hazarda i negativne selekcije. Konačno, da država sada ne pokušava platiti dio ceha, svi bismo naučili jednu važnu lekciju. Ovako, stvara se scena da sličnu pogrešku ponovimo u nekoj drugoj situaciji iu nekom drugom vremenu.