Brko, tako ga je svak’ živ zvao, bližio se sedamdesetoj. Sjedio je na klozetskoj šolji u tvorničkoj ćenifi. Taj zahod se mogao podjednako nalaziti u selu Čičkovina kraj Varaždina, Vrselje kraj Zenice, ili Dobrača kraj Kragujevca. Nevažno.
Brko je imao proljev i evo već petnaest minuta, pola svoje pauze za ručak, sjedi i moli Boga da sraćka prestane. Uzalud, izgleda da se Bogu dobro zamjerio, jer On ne uslišava njegove želje već treći dan. Uzeo bi on il’ bolovanje il’ slobodne dane ali se boji za radno mjesto. Valja mu raditi, kako vidi, dok ne umre, jer sa ovom platom jedva sastavlja kraj s krajem.
Nakon kraćeg razmišljanja vadi iz ruksaka sendvič, skida najlon i počinje da jede. Ne bi on ovako ali je svjestan da vremena nema i da za desetak minuta mora biti na svom radnom mjestu. Kod gazde Jang Dong Wu-a nema dangubljenja. Jutros je bila pauza od pet minuta koju je također proveo na šolji. Ova druga, za ručak, traje pola sata i poslije nje nema ništa do kraja radnog vremena.
I dok tako omamljen smradom vlastitih fekalija, ždere sendvič dobijen jučer na mitingu podrške ovima na vlasti, počinju da ga pucaju filmovi iz prošlosti.
Sredinom osamdesetih, radio u državnoj firmi, dodje u 7, u 11 pobjegne s posla, bilo previše zaposlenih pa kad šmugne ili se ni ne pojavi četvrtina smjene niko ni ne primjeti. U 11:10 je već u kafani a do podneva, nakon 3-4 kratka pića već psuje direktora, radnički savjet, režim.
A nije da se loše živjelo, trosoban stan, otplaćen golf, vikendica u rodnom kraju, svake godine more, 20 dana u radničkom odmaralištu, zimi u planinu, djeca besplatno na fakultetima, nijednog kredita.
Dok završava prvu polovicu sendviča nastoji da odgonetne uzrok ove njegove muke. Pažljivom igrom detekcije, kao onomad u kviskoteci, prvo pravi listu šta je sve unosio u sebe prije četiri dana, prije nego što ga je ova nevolja snašla: krompir iz Moldavije, grašak iz Rumunije, krastavci iz Alžira, meso iz Ukrajine. Potom sistemom eliminacije odbacuje jedan po jedan prilog i dolazi do mesa. Govedina iz konzerve , bila snižena pa kupio. Čitao je baš jučer u novinama da su negdje uhvatili i zaustavili prodaju govedine iz nekih vojnih rezervi starih preko trideset godina. Mora da je to dopalo njega.
Pojede ti onaj sendvič, obrisa zadnjicu, pa iz ruksaka izvadi paketić. Gleda u njega pa podje naglas da čita :
Seni Super 2 su dnevne pelene za inkontinenciju za odrasle u veličina M ili medium namenjene osobama sa obimom struka od 75 do 110 cm.
Svaka pelena ima implementiran:
– Extra Dry System (EDS), koji omogućava upijanje velike količine tečnosti u kratkom vremenskom periodu, ali tako da površina pelene ostane suva, a samim tim i koža.
– Air Breathable System, koji pelenu čini vazdušno propustljivom, te koža može da diše.
– Latex Free System, koji alergijske reakcije i iritacije kože svodi na minimum.
– Odour Stop System, koji specijalnim antibakterijskim upijajućim jezgrom sprečava razvoj bakterija i neprijatnih mirisa.
Ove bi trebale biti dobre, pomisli brko, ako je vjerovati radnim kolegama koji to redovno nose, pogotovo oni sa slabim mjehurom. One prijašnje što je koristio puštale su nakon prvog mokrenja. S ovim novim, uvjeravali su ga, neće imati problema.