Igračka. U mojim rukama. Ti si jedna obična igračka s kojom sam doživjela orgazam kao sa vibratorom. Hodajući vibrator, ti si vibrator s rukama, nogama, torzom, glavom koja je prazna kao školjka izbačena na obalu u kojoj ostaje samo praznina. Jednom sam voljela dječaka poput tebe i bila sretna s njim. Vjerovala u ljubav. On me bacio kao lutku, pala sam i razbila se u stotine komada kao porculanski tanjur ukrašen crvenim ružama, zlatnim rubovima ispisan stihovima ljubavi. Bacio me taj dječak, momak i muškarac. On me bacio od sebe nakon što je svršio u mene. Sve se desilo u studentskoj sobi prije dvadeset godina i više nisam ista osoba. Pukla sam. Kao lutka…
Sada u ovoj hotelskoj sobi leži jedan muškarac savršenog tijela pored mene. Spava. On spava a ja sjedim na rubu kreveta i gledam nebodere i ogromnu Katedralu dok sivo i kišno jutro udara od prozore sa prvim znacima svjetlosti. Ogromni i teški oblaci iznad Zagreba kao da su izašli iz mene. Osjećam se da dišem a potom kao dim izbacujem ove oblake iznad grada. Kao da je sve ovo plod moje mašte, nestvarno je ali znam da ne umišljam. Spavala sam sa strancem. Upoznala ga u hotelu, popila bocu vina i smijala se na putu prema sobi znajući da me čeka upravo ovaj trenutak. Nisam se zavaravala. Ja sam Anabella, moje ime sa dva L djeluje nekako ljepše, glamuroznije i kad radim kao reklamna dizajnerica volim potpisati svoje radove i projekte kao Anabelle. Radim industrijski dizajn, kampanje za kozmetiku, auta, hranu i alkohol. Imam novca. Imam posao. Imam sve. Nemam ovog muškarca koji leži i spava pored mene dok sjedim i gledam u grad koji me čeka. Moram se istuširati, smrdim, oznojena sam a sad miris parfema, dima i alkohola izlazi iz moje kose, kože i dlanova ali najviše miris tvog parfema koji mi se sad gadi. Slatki miris imitacija skupog Jean Paul Gaultiera koja smrdi nakon par sati umjesto da miriše-I ti si imitacija na kraju za mene. Imitacija i igračka. Sinoć sam se smijala za šankom, cerekala, zabacivala dugu plavu kosu koja je skoro potpuno bijela od hidrogena i blanša a usne premazane skupim sjajilom koje je kasnije ostalo oko tvog spolovila a potom si svršio i pretvorio se u puža. Sluzavog puža. Pao si i zaspao. Seks je bio dobar, prosječan, zaboravit ću te do kraja sedmice kao i sve druge a zaboravit ćeš i ti mene. Ono što nećeš zaboraviti je plavušu koju si potrošio u hotelskoj sobi za vrijeme kongresa doktora, kirurga i onkologa u Zagrebu. Bio je kongres, doktori su se skupili a ja se našla na večeri sa prijateljicama nakon jednog posla koji sam sklopila za nove reklame parfema od lavande i ruže za Francusko tržište. Jeftina radna snaga u Hrvatskoj i proizvodnja omogućila mi je dobru zaradu, reklame su sve…Ne radi se o proizvodima već o reklami. Nikad ne kupujemo nešto zato što nam treba-Već zato što vjerujemo da će nas usrećiti. To sam naučila za vrijeme rada s reklamama, dizajn i industrija potrošača zarađuje na uvjerenjima koja prodaje ljudima. Vjeruješ da ti treba i onda to kupuješ i trošiš, gutaš i jedeš, mažeš i trljaš kao lijek. Reklame sve prodaju. I dok sjedim na rubu kreveta u ovom hotelu s pogledom na Katedralu svjesna sam da je ljubav najveća reklama na svijetu. Ljubav. Reklama koja se prodaje cijeli život ljudima jer život bez ljubavi…Nije život.
Danas sam u hotelu, s nepoznatim muškarcem, jutro sviće i uskoro moram ustati, otići kući, zaboraviti te zauvijek kao kutiju bombona koju sam pojela ali ona je lijepa i ukrašena međutim ona je prazna. Kutija keksa koju sam dizajnirala za kekse jedne velike kompanije bila je urađena sa motivom snijega, kolačića i kućice na zimskoj noći. Sjećam se kad sam dobila prvi prototip te kutije u ruke i vidjela je uživo. Prekrasna. Znala sam da će se ti keksi prodavati bez obzira na to kakvi su zaista. Kutija je bila prekrasna, urađena u plavim nijansama, zvjezdano nebo naslikano na poklopcu sa kućicom u kojoj gori vatra, svjetlost na prozorima a bijeli snijeg pada preko cijele kutije. Keksi su bili suhi. Nikakvi. Bezvezni poput tebe. Kutija je bila sve. Šarena laža. I sinoć sam na večeri proslavila taj posao. Kutija je bila u prodaji, prvi izvještaji su bili odlični i novac se slio na moj račun po postotku prodaje i po ugovoru koji sam potpisala na samom početku. Na šanku sam naručila čašu vina kad su moje kolegice otišle kućama svojim obiteljima, sjedila sam i tipkala poruke, gledala slike i pravila se zauzeta znajući da će neki muškarac doći, prići, ponuditi piće, priču i društvo a to si bio ti. Kutija. Vidio si plavušu za šankom u crnoj haljini, kaput prebačen preko stolice, čaša vina na šanku i naravno to je poziv za druženje, sama. Dvojica prije tebe su otišla jer nisam bila zainteresirana, nisu izgledali dovoljno dobro, nisu bili dovoljno zgodni, šarmantni, lijepi i lažljivi za mene. Ti si bio savršen sinoć. Bio si ono što sam tražila-Jedna prazna kutija u kojoj nema ništa za mene ali baš zato u tebe sve moje želje mogu stati i sve mogu zamisliti s tobom. I jesam. Sve sam to uradila. Bio si ono što zovu u moderno doba Toy-Boy. Igračka za mene. Naravno, to ne znaš, ne smiješ saznati jer se onda ne bi htio igrati sa mnom. Smijala sam se bezveznim upadicama, plitkom razgovoru, znam da nisi pročitao Ponos i Predrasude, Anu Karenjinu, Markiz de Sada ni radove Junga i Frojda. Glup si dečko. Preglup za mene a takav mi samo i treba. Ništa više.
Jednom davno sam vjerovala u ljubav. U tu reklamnu kampanju o kojoj sam čitala, slušala i pričala čitav život. Reklama o ljubavi preko lektira, priča i bajki. Kao djevojčica bi ležala u vikendici kod bake preko raspusta a onda pred spavanje bi ona sjela kao ja sad pored mene dok ležim i pričala mi o Snježani, Trnoružici, Pepeljugi i svim tim nesretnim ženama koje su sreću našle kroz princa na kraju. Nagrada za patnju i grozan život dolazila je u obliku princa na bijelom konju i rečenici- I živjeli su sretno do kraja života. Pred spavanje sam bila opijana sa bajkama u kojima se jadne i napaćene djevojke pretvaraju u kraljice nakon svega što prođu. Sjećam se i bajke koja je bila prekrasno ilustrirana sa likovima životinja, vjeverica i cvijeća a potom sa haljinama u kojima su se pojavljivale zle kraljice, princeze i dobre vile. Maštala sam o tome jer nisam znala za drugačije. U moju svijest se posadila ideja o ljubavi čak i dok sam bila obična djevojčica koju dječaci nisu zanimali, voljela sam se igrati žmurke i graničara a potom sam počela da maštam o slikama koje su mi servirali drugi jer te slike su značile sreću. Istinska sreća do kraja života u dvorcu sa princom iz bajke. Nisam znala za drugačije mogućnosti od malenih noga i pratila sam tu viziju sve do prvog momka na fakultetu. Tek onda sam shvatila kroz prvu ljubav da ona nije tu da me usreći do kraja života. Bila je to bolna spoznaja. Desilo se sa jednim bezimenim momkom kojem ime ne znači ništa. Mrtvo slovo na papiru. Bio je poput ovog muškarca s kojim sam sinoć spavala. Savršen izvana a to mi je bilo dovoljno. Hodali smo gradom zajedno, držali se za ruke i bili godinu dana u vezi. Njegova lijepa pojava je bila dovoljna za moj mladalački ego, djevojku prve klase na studiju grafike i industrijskog dizajna. U tim godinama moji kriteriji su bili visoki, stvarnost je bila imuna na moje kriterije i ideje o tome kakva bi trebala biti. Stvarnost ne zanima šta mislimo o njoj. Reklame koje sam već radila za manje firme su bile upravo takve-Nestvarne i samo zato su se prodavale. Nisam bila svjesna da i sama nasjedam na reklamu, reklamu momka iz snova. Išao je u teretanu, imao predivnu sjajnu kosu, savršen osmijeh i tijelo iz časopisa a to je bilo dovoljno da budem sretna pored njega. Kao sa reklame. Tako su ga opisivale moje prijateljice a ja bila sretna, istinski sretna jer sam uspjela kao u bajkama da nađem princa. On je vozio dobro auto umjesto konja ali to auto je imalo mnogo konja u pogonu čula sam ga kako se hvali jednom. On je bio konj za volanom a ja jedna krava bez mozga zaljubljena u ideju iz priča i bajki. Naš prvi seks je bio tako bezvezan ali priznati to sebi bilo bi suočiti se sa stvarnošću-Kako to da uradim sa 20 godina? Kako sebi reći sa tako malo godina da momak tvojih snova nije u stvarnosti tako dobar? Da si glupa? Da si nasjela na izgled i vanjštinu o kojoj tako dobro znaš kad i sama praviš reklame? Bila sam iznad toga da sebi kažem ovo-Anabela tvoj momak je bezvezan. Bezvezan i dosadan. Nisi sretna. Njegove priče nisu zanimljive, njegovi dodiri su hladni a ti se pretvaraš zbog drugih i same sebe da ti je dobro jer šta ti ostaje onda? Ostaješ sama a biti sama je najgore na svijetu. I tako sam izgubila nevinost u studentskoj sobi okružena posterima rock grupa, knjigama iz anatomije, filozofije i uz lošu pjesmu uz jeftino vino. Trljao se od mene i ulazio u mene a ja potom počela da glumim. Prvi seks i ja ga glumim, sjetila sam se svih scena iz filmova i zamišljala kako sam jedna od onih žena koje strastveno vole svog muškarca dok se on nespretno trljao od mene, potom ušao tri puta i završio. Bila sam ostavljena, sluzava i krvava na njegovom malom krevetu u vreloj sobi dok je vani padala kiša. Tu sam pukla. Pukla sam na dva dijela. Jedan dio mene je umro na krevetu te sobe jer sam dala dio svog tijela čovjeku koji liči na modela iz reklama a drugi dio mene je izašao i nikad više se nije vratio…
Danas je sve to drugačije. Ne mogu više umrijeti na krevetu ispod savršenog momka jer bi to značilo da shvaćam sve ozbiljno kao da imam 20 godina. To bi značilo da sam retardirana jer očekujem iste stvari kao nekada unatoč godinama koje sam provela živeći u površnim odnosima gdje je slika mene važnija od stvarne mene. Slika koju drugi vide je slika koju želim da vide. Naučena sam na reklame. Igračke u izlogu, kreme protiv bora, tablete za mršavljenje i savršeni muškarci sve su to isti proizvodi bez stvarnog značenja i vrijednosti i za sve sam radila reklame. Dok promatram ovog muškarca znam kako u njegovoj glavi nema ništa. Ništa što treba meni. Prazna glava. Igračka koja se sinoć igrala sa mnom na krevetu jedne hotelske sobe i s kojom sam svršila dva puta a potom se igračka umorila, zaspala a ja završila treći put sama. Toy Boy. Tako vas zovu, dečko za provod, zabavu i za seks. Ništa više. Za mene si komad mesa koji naručiš u restoranu, lijepo dekorisan, ukusan ali moraš ga pojesti i posrati jer ako ga ostaviš na tanjuru istrunut će a kad ga pojedeš istrune svakako u tebi i posereš ga. Ti ne smiješ ostati u mom životu i trebala sam biti iskrena sinoć…Ne bi ti se svidjela iskrena zar ne?
Ne bi ti se dopala iskrena i direktna. Sinoć kad sam popila s tobom i smijala se mislio si da me zabavljaš i da je meni dobro s tobom a sasvim je svejedno tko si i šta si. Izgledao si savršeno. Za mene je to jedini kriterij i nije me zanimao tvoj posao, pacijenti kojima si spasio život sa novom metodom o kojoj si predavao na kongresu u hotelu te noći. Za mene si samo jedan nabildani, zgodni i šećerni muškarac sa skupim satom, odijelom po mjeri, osmijehom koji maskira svaku glupost i banalnost koju izgovoriš ali to nisam mogla reći. Slušam, slušam te, odgovorila sam a potom rekla kako se divim tvom zanimanju, plemenitom zvanju doktora i tvoj ego je narastao kao balon i zašto da zabijem iglu u taj balon? Zašto da ti kažem istinu? Nisi je zaslužio. U reklamama se ne govori istina jer onda proizvod ne bi nikad bio kupljen. Ti si kao proizvod za mene. Muškarac iz reklame koji zadovoljava trenutne kriterije na tržištu i takvih ima kao blata. Muškaraca poput tebe ima na bacanje kao i žena poput mene ali ja svoju vrijednost na tržištu konačno znam ti svoje nisi svjestan. Imala sam mnogo takvih i oni mene. Bezveznih likova lijepog izgleda. Momčića koji se smješkaju, tipkaju porukice, dižu utege i gledaju se u izlogu pored kojeg zajedno prolazimo i nikad zajedno ne dođemo do cilja. Nikad. Gledali su samo u sebe a ja znala kako izgledam dobro pored njih. Izgledali smo dobro. Kao sa reklame. To je to. Reklamna kampanja za ljubav. Reklamna kampanja za kremu protiv bora na bazi smilja, lavande i ruže, reklamna kampanja za prašak za suđe. Ljubav je uzvišena čula sam kako govore ali jesu li se zaista zapitali o čemu to govore? Koju sliku imaju u glavi kad govore o ljubavi? Koja je to slika u ljudskom umu koja predstavlja ljubav? Zagrljeni par? Ljubavnici na kiši pod kišobranom? Topla kuća puna djece? Život u predgrađu? Savršena žena i muškarac sa dvoje djece, sin, kćer i pas okruženi cvijećem ili možda idilična slika dvoje starih zaljubljenih ljudi koji se drže za ruku u dubokoj starosti… Sve su to samo slike uz koje smo odrasli vjerujući da je neka od njih naša istina. Nijedna nije bila moja istina. Moja istina je ovo. Ovaj bezimeni muškarac identičan kao i svi prije njega i poslije njega, orgazam za jednu noć, provod bez obaveze i samoća. Kad bi sad ostala sa ovim momkom i sačekala da se probudi možda bi bilo drugačije? Šta bi uradila sljedeće? Imitirala bi nešto što sam već vidjela u filmovima sa Juliom Roberts i naručila doručak u sobu, kafu i kroasane a potom se zajedno s njim istuširala, pričala o tome kako je bilo dobro sinoć, kako sam sretna jer sam ga upoznala i možda bi život krenuo u drugom smjeru. Ti si ipak samo toy boy. Igračka za orgazam. Orgazam je stvaran i fizički, dio tjelesnog iskustva, znoj, sperma, moje tijelo prepleteno sa tvojim a sve izvan toga je stvar moje percepcije tebe. Mogu te sada zamisliti kao muškarca svog života, mogla bi svaku tvoju rečenicu da shvatim kao izraz ljubavi, naklonosti i simpatije prema meni i možda bi se rodila ljubav u koju bi i ti povjerovao jer vjerujemo u ono što vidimo i čujemo a onda u ono što odaberemo kao najbolje za našu stvarnost. Drago mi je da su se vremena promijenila. Prije samo nekoliko decenija ja bi bila jedna djevojka koja strahuje od društva jer je spavala sa nekim strancem, nepoznatim likom, čaršija bi brujala o tome kako sam kurva i ne bi se mogla udati nikad u svom gradu. Danas me baš briga. Briga me za tebe, za čaršiju, za moral i za red. Boli me kurac iako ga nemam a najmanje me briga šta ti misliš o meni i šta ćeš reći kad se probudiš i vidiš da me nema. Jebačina za jednu noć. Ponekad poželim da nekom lijepom momku s kojim spavam kažem sve ovo u lice, da sjednem i da ga prekinem u njegovom monologu i odradim svoj monolog ali znam da to nije moguće, ne bi mogla to da uradim jer bi se igračka naljutila na mene. Ne želim neraspoložene momke za seks. Hoću da budu savršeni. I ja sam savršena žena. Nikad nijednom nisam bila neraspoložena za vrijeme mog druženja sa dobrim muškarcima. Nikad. Muškarci žele raspoloženu ženu kraj sebe a ja želim predivne muškarce pored sebe i svi budemo sretni, na jednu ili više noći a kad počne stvarnost da ulazi u naš odnos ja izlazim iz te stvarnosti.
Neki od mojih momaka su znali postati naporni, svi zapravo. Jer magija nakon prvih susreta počinje da blijedi. Kao plakat koji stoji na kiši predugo i boje počnu da nestaju. To se dešava uvijek nakon par susreta, večera i šetnji gradom ili odlazaka na vikend i ako previše vremena provedem s njima počinjem da ih upoznajem kao osobe a to me ne zanima. Ne zanimaju me osobe. Ne želim stvarnost. Ne želim stvarne probleme, priče iz života, izljeve emocija koje ne mogu kontrolirati i na koje ne mogu uticati i zato se sklonim, nestanem kao Pepeljuga u ponoć-Postane stvarnost a stvarnost me boli.
Reklame su nestvarne a proizvodi stvarni. Ljudi koji kupe parfem u parfumeriji plate ga višestruko puta skuplje od identičnog parfema koji mogu kupiti u točionici parfema ali onaj u parfumeriji ima ambalažu, lijepa slova, kutiju sa sjajnim detaljima, bočicu od stakla koja je posebno dizajnirana i često na reklami vide sebe, na reklamama se nalaze predivni ljudi, pršću parfeme po sebi, blistaju, smiju se i govore prekrasne citate u kameru o ljubavi, inspiraciji i ljepoti a sve to zbog malo mirisa koji je uvijek na bazi alkohola i nekog ekstrakta cvijeta ili kombinacije začina. Miris. Ništa posebno zaista ali priča oko mirisa je ona koja ga stvara posebnim i za to su ljudi spremni platiti čak i kad on ne vrijedi toliko. Ništa zapravo ne vrijedi onoliko koliko plaćamo. Industrijski dizajn počiva na tome, reklame su sve a ja želim samo reklamu pored sebe. Čovjeka koji izgleda lijepo, miriše dobro, ne priča puno a sve što kaže da liči na citate iz knjiga, seks iz filmova, večere u restoranima uz svijeće i cvijeće. Ništa drugo me ne zanima i osjećam se sretna zapravo. Sretna sam u ovoj sobi s tobom dok spavaš jer ovo nisam mogla prije, ne tako lako…
U cijeloj civilizaciji su žene predmet zabave. Od pamtivijeka ali u zadnjih 50 godina a posebno sad u ovom trenutku standardi su jednako nemilosrdni za muškarce. Preparati protiv ćelavosti, tablete za potenciju, prahovi za mišiće, masu, izdržljivost, modni dodaci koji koštaju bogatstvo, automobili, satovi i telefoni rezervirani za mušku ruku koja ih treba platiti da bi bila ”dobra”. Oh da…Poznat mi je taj izraz ”dobra”. I postajete polako ono što smo mi bile vama. Igračke za zabavu. Niste više šarmantni sa stomakom, niste tako pametni sa ćelavom glavom već jednostavno ostarjeli i ofucani, niste više pošteđeni jer reklame moraju i na vama da zarade-Morate biti prinčevi inače nećete imati princeze kao u bajkama. Jednostavno je tako. Morate imati konja da bi došli po svoju princezu i spasili je kao što si ti mene sinoć spasio za šankom jer sam bila usamljena sa čašom vina i telefonom na dlanu. Da nisi izgledao kao lik s reklame odbila bi te kao što sam odbila trojicu prije tebe. Izgledali su loše. Jedan od njih je imao kriv zub i prevelike uši, drugi je bio prenizak i zdepast a vidilo se da je bogat međutim gadila mi se njegova košulja, izraz lica i bezvezan smijeh, treći je bio promašaj na svakom polju a potom si stigao ti. Savršen. Kao da sam ja radila photoshop na tebi, tvoj stil, šarm, jeftina kopija parfema ali dovoljno dobra da pređem preko toga, skup sat na lijevoj ruci, odijelo i gelirana kosa a lice toliko lijepo da nisam čula nijednu tvoju riječ, a sve što sam čula nisam slušala. Zašto da se zamaram sa tvojim riječima? Kad poželim pametnu riječ ja čitam knjige ne slušam ljude a pogotovo ne muškarce poput tebe koji služe za zabavu, seks, provod i orgazam. Dok si sjedio i radio uvod u razgovor zamišljala sam tvoje dlanove na svojim silikonskim grudima koje sam uradila da budem što sličnija ženama s reklama i to te privuklo, reklame hipnotišu. Trenutak kad bi prekidala sve odnose je bio trenutak susreta reklame sa stvarnim proizvodom. Trenutak kad krenu ozbiljne priče barem za vas jer meni ništa iz vaših usta ne može biti ozbiljno ali može biti naporno a ja napor ne želim u svom životu. Nijedan jedini trenutak napora neću a to sam i ostvarila. Tvoje gaće, prljavo suđe, nervoze i stresove kad ti umre pacijent neka trpi tvoja buduća žena koja će vjerovati kako te voli i kroz to uvjerenje kupovat će sve tvoje laži, gluposti i gurati u sebe sve frustracije ovog života koji dijeli s tobom jer te voli. Ne voli te. Vjeruje da te voli. Vjerovat će u ljubav na isti način kako vjeruje da joj krema protiv bora pomaže. Ne postoji krema protiv bora. Radila sam stotine reklama, prototipa i kutija za kreme protiv bora i photoshopom sređivala glumice, modele i statiste u reklamama. Nijednu od tih krema nisam kupila za sebe, vidjela sam kako ih pune, identična smjesa u različitim gustoćama. Ono što sprječava bore je botox, zatezanje lica operacijom, ubrizgavanje hijaluronske kiseline i laseri jer to sam uradila i znam da djeluje. Kreme ne djeluju ali reklame djeluju. Ljubav je takva. Ne djeluje ali vjerovanje u nju je čini stvarnom, djelotvornom, osjećamo se bolje kad mislimo kako nas ludo voli naša draga supruga, dobri muž i divna djeca sve te prekrasne misli o životu koje rade za naš ego nikad ne dovedemo u pitanje jer tko želi stvarnost? Ja želim stvarnost. Ne želim iluzije za sebe jer ih stvaram već 20 godina za čitav svijet i kako da sama sebi stvorim iluziju nakon što sam vidjela stvarnost i doživjela je na svojoj koži?
Ti si kao i ostali, muškarac bez imena, identiteta, model iz reklame koji služi svrsi. Prodao si mi seks a ja kupila priču. Postoji i taj izraz ”Prodao maglu, maslo pod bubrege i bacio šupljak” Sve sam to i ja uradila prije tebe u industriji dizajna i marketinga a potom sama sa sobom. Jednom sam vidjela na slici prelijepu plavušu sa divnim zubima, lijepom kosom i krasnim poprsjem i uradila sve da budem kao ona jer mi se svidjela ta žena. Bila je sretna na fotografijama, u reklamama, i na snimanjima za kreme koje smo radile zajedno a potom sam je pitala gdje je uradila svoje operacije i priznala mi je a onda sam i sama otišla pod nož. Tako snažno djeluju slike na ljude da idu pod noževe samo zato da budu kao slika. Lijepa kao slika. Ljubav iz bajke. Keksi iz snova. Deterdženti za sretne domaćice koje sa lakoćom u reklamama peru tone i tone veša, suđa, tepiha, kuća, auta, djece i čitav svijet na kraju operu nasmijane i sretne jer taj deterdžent sa kapljicom svoje tekućine djeluje tako dobro. Znaš za onu sliku kad kap deterdženta padne na punu tavu masnoće, zagoretine i truleži i jednostavno sve nestane-To se nikad ne dešava a ljudi uporno kupuju, troše i nikad nitko ne tuži kompanije zbog te kapljice koja u reklami uništava jednim potezom svu prljavštinu ovog svijeta…
Okupala sam se, stavila šminku, skupila kosu u punđu, obukla svoj dugi crni kaput i crvene štikle a onda stavila kap parfema za koji sam radila reklamu. Promatram te, stojim iznad kreveta gdje smo vodili ljubav i razmišljam o toj rečenici i tom bolesnom izrazu za seks-Vodili ljubav. Gdje smo je vodili? Gdje si me odveo? Gdje sam bila prije tebe? Nismo vodili ljubav, nikad ne vodiš ljubav samo daš drugi naziv za seks koji djeluje ljepše, romantičnije i slađe. Vodiš ljubav na isto mjesto gdje vodiš i seks-Prema orgazmu je vodiš a to sam dobila i ne tražim od tebe ništa više. Izlazim a ti se budiš, okrećeš se prema meni i pitaš me gdje ću sa zbunjenim izrazom lica jer si možda očekivao nešto, tražio nešto ili vidio nešto u meni što ja nisam zaista bila sinoć ali to nije moj problem nego stvar tvog pogleda na mene i na stvarnost koja je samo tvoja. Ovo je moja stvarnost u kojoj ti više nemaš mjesta jer si previše stvaran na ovom svjetlu, sa tim licem, u krevetu sa izgužvanom posteljinom i vjerovatno ti smrdi iz usta. Pitao si me gdje ću-Idem ondje gdje sam bila prije tebe a ti samo nastavi spavati, ionako je sve samo san a stvarnost ono što od nje napravimo i ono što želimo u njoj vidjeti. Ti nisi u mojoj i nikad nitko neće biti osim u reklami za nju i takvu stvarnost jedino želim-Kao sa reklame…
Igračka. U mojim rukama. Ti si jedna obična igračka s kojom sam doživjela orgazam kao sa vibratorom. Hodajući vibrator, ti si vibrator s rukama, nogama, torzom, glavom koja je prazna kao školjka izbačena na obalu u kojoj ostaje samo praznina. Jednom sam voljela dječaka poput tebe i bila sretna s njim. Vjerovala u ljubav. On me bacio kao lutku, pala sam i razbila se u stotine komada kao porculanski tanjur ukrašen crvenim ružama, zlatnim rubovima ispisan stihovima ljubavi. Bacio me taj dječak, momak i muškarac. On me bacio od sebe nakon što je svršio u mene. Sve se desilo u studentskoj sobi prije dvadeset godina i više nisam ista osoba. Pukla sam. Kao lutka…
Sada u ovoj hotelskoj sobi leži jedan muškarac savršenog tijela pored mene. Spava. On spava a ja sjedim na rubu kreveta i gledam nebodere i ogromnu Katedralu dok sivo i kišno jutro udara od prozore sa prvim znacima svjetlosti. Ogromni i teški oblaci iznad Zagreba kao da su izašli iz mene. Osjećam se da dišem a potom kao dim izbacujem ove oblake iznad grada. Kao da je sve ovo plod moje mašte, nestvarno je ali znam da ne umišljam. Spavala sam sa strancem. Upoznala ga u hotelu, popila bocu vina i smijala se na putu prema sobi znajući da me čeka upravo ovaj trenutak. Nisam se zavaravala. Ja sam Anabella, moje ime sa dva L djeluje nekako ljepše, glamuroznije i kad radim kao reklamna dizajnerica volim potpisati svoje radove i projekte kao Anabelle. Radim industrijski dizajn, kampanje za kozmetiku, auta, hranu i alkohol. Imam novca. Imam posao. Imam sve. Nemam ovog muškarca koji leži i spava pored mene dok sjedim i gledam u grad koji me čeka. Moram se istuširati, smrdim, oznojena sam a sad miris parfema, dima i alkohola izlazi iz moje kose, kože i dlanova ali najviše miris tvog parfema koji mi se sad gadi. Slatki miris imitacija skupog Jean Paul Gaultiera koja smrdi nakon par sati umjesto da miriše-I ti si imitacija na kraju za mene. Imitacija i igračka. Sinoć sam se smijala za šankom, cerekala, zabacivala dugu plavu kosu koja je skoro potpuno bijela od hidrogena i blanša a usne premazane skupim sjajilom koje je kasnije ostalo oko tvog spolovila a potom si svršio i pretvorio se u puža. Sluzavog puža. Pao si i zaspao. Seks je bio dobar, prosječan, zaboravit ću te do kraja sedmice kao i sve druge a zaboravit ćeš i ti mene. Ono što nećeš zaboraviti je plavušu koju si potrošio u hotelskoj sobi za vrijeme kongresa doktora, kirurga i onkologa u Zagrebu. Bio je kongres, doktori su se skupili a ja se našla na večeri sa prijateljicama nakon jednog posla koji sam sklopila za nove reklame parfema od lavande i ruže za Francusko tržište. Jeftina radna snaga u Hrvatskoj i proizvodnja omogućila mi je dobru zaradu, reklame su sve…Ne radi se o proizvodima već o reklami. Nikad ne kupujemo nešto zato što nam treba-Već zato što vjerujemo da će nas usrećiti. To sam naučila za vrijeme rada s reklamama, dizajn i industrija potrošača zarađuje na uvjerenjima koja prodaje ljudima. Vjeruješ da ti treba i onda to kupuješ i trošiš, gutaš i jedeš, mažeš i trljaš kao lijek. Reklame sve prodaju. I dok sjedim na rubu kreveta u ovom hotelu s pogledom na Katedralu svjesna sam da je ljubav najveća reklama na svijetu. Ljubav. Reklama koja se prodaje cijeli život ljudima jer život bez ljubavi…Nije život.
Danas sam u hotelu, s nepoznatim muškarcem, jutro sviće i uskoro moram ustati, otići kući, zaboraviti te zauvijek kao kutiju bombona koju sam pojela ali ona je lijepa i ukrašena međutim ona je prazna. Kutija keksa koju sam dizajnirala za kekse jedne velike kompanije bila je urađena sa motivom snijega, kolačića i kućice na zimskoj noći. Sjećam se kad sam dobila prvi prototip te kutije u ruke i vidjela je uživo. Prekrasna. Znala sam da će se ti keksi prodavati bez obzira na to kakvi su zaista. Kutija je bila prekrasna, urađena u plavim nijansama, zvjezdano nebo naslikano na poklopcu sa kućicom u kojoj gori vatra, svjetlost na prozorima a bijeli snijeg pada preko cijele kutije. Keksi su bili suhi. Nikakvi. Bezvezni poput tebe. Kutija je bila sve. Šarena laža. I sinoć sam na večeri proslavila taj posao. Kutija je bila u prodaji, prvi izvještaji su bili odlični i novac se slio na moj račun po postotku prodaje i po ugovoru koji sam potpisala na samom početku. Na šanku sam naručila čašu vina kad su moje kolegice otišle kućama svojim obiteljima, sjedila sam i tipkala poruke, gledala slike i pravila se zauzeta znajući da će neki muškarac doći, prići, ponuditi piće, priču i društvo a to si bio ti. Kutija. Vidio si plavušu za šankom u crnoj haljini, kaput prebačen preko stolice, čaša vina na šanku i naravno to je poziv za druženje, sama. Dvojica prije tebe su otišla jer nisam bila zainteresirana, nisu izgledali dovoljno dobro, nisu bili dovoljno zgodni, šarmantni, lijepi i lažljivi za mene. Ti si bio savršen sinoć. Bio si ono što sam tražila-Jedna prazna kutija u kojoj nema ništa za mene ali baš zato u tebe sve moje želje mogu stati i sve mogu zamisliti s tobom. I jesam. Sve sam to uradila. Bio si ono što zovu u moderno doba Toy-Boy. Igračka za mene. Naravno, to ne znaš, ne smiješ saznati jer se onda ne bi htio igrati sa mnom. Smijala sam se bezveznim upadicama, plitkom razgovoru, znam da nisi pročitao Ponos i Predrasude, Anu Karenjinu, Markiz de Sada ni radove Junga i Frojda. Glup si dečko. Preglup za mene a takav mi samo i treba. Ništa više.
Jednom davno sam vjerovala u ljubav. U tu reklamnu kampanju o kojoj sam čitala, slušala i pričala čitav život. Reklama o ljubavi preko lektira, priča i bajki. Kao djevojčica bi ležala u vikendici kod bake preko raspusta a onda pred spavanje bi ona sjela kao ja sad pored mene dok ležim i pričala mi o Snježani, Trnoružici, Pepeljugi i svim tim nesretnim ženama koje su sreću našle kroz princa na kraju. Nagrada za patnju i grozan život dolazila je u obliku princa na bijelom konju i rečenici- I živjeli su sretno do kraja života. Pred spavanje sam bila opijana sa bajkama u kojima se jadne i napaćene djevojke pretvaraju u kraljice nakon svega što prođu. Sjećam se i bajke koja je bila prekrasno ilustrirana sa likovima životinja, vjeverica i cvijeća a potom sa haljinama u kojima su se pojavljivale zle kraljice, princeze i dobre vile. Maštala sam o tome jer nisam znala za drugačije. U moju svijest se posadila ideja o ljubavi čak i dok sam bila obična djevojčica koju dječaci nisu zanimali, voljela sam se igrati žmurke i graničara a potom sam počela da maštam o slikama koje su mi servirali drugi jer te slike su značile sreću. Istinska sreća do kraja života u dvorcu sa princom iz bajke. Nisam znala za drugačije mogućnosti od malenih noga i pratila sam tu viziju sve do prvog momka na fakultetu. Tek onda sam shvatila kroz prvu ljubav da ona nije tu da me usreći do kraja života. Bila je to bolna spoznaja. Desilo se sa jednim bezimenim momkom kojem ime ne znači ništa. Mrtvo slovo na papiru. Bio je poput ovog muškarca s kojim sam sinoć spavala. Savršen izvana a to mi je bilo dovoljno. Hodali smo gradom zajedno, držali se za ruke i bili godinu dana u vezi. Njegova lijepa pojava je bila dovoljna za moj mladalački ego, djevojku prve klase na studiju grafike i industrijskog dizajna. U tim godinama moji kriteriji su bili visoki, stvarnost je bila imuna na moje kriterije i ideje o tome kakva bi trebala biti. Stvarnost ne zanima šta mislimo o njoj. Reklame koje sam već radila za manje firme su bile upravo takve-Nestvarne i samo zato su se prodavale. Nisam bila svjesna da i sama nasjedam na reklamu, reklamu momka iz snova. Išao je u teretanu, imao predivnu sjajnu kosu, savršen osmijeh i tijelo iz časopisa a to je bilo dovoljno da budem sretna pored njega. Kao sa reklame. Tako su ga opisivale moje prijateljice a ja bila sretna, istinski sretna jer sam uspjela kao u bajkama da nađem princa. On je vozio dobro auto umjesto konja ali to auto je imalo mnogo konja u pogonu čula sam ga kako se hvali jednom. On je bio konj za volanom a ja jedna krava bez mozga zaljubljena u ideju iz priča i bajki. Naš prvi seks je bio tako bezvezan ali priznati to sebi bilo bi suočiti se sa stvarnošću-Kako to da uradim sa 20 godina? Kako sebi reći sa tako malo godina da momak tvojih snova nije u stvarnosti tako dobar? Da si glupa? Da si nasjela na izgled i vanjštinu o kojoj tako dobro znaš kad i sama praviš reklame? Bila sam iznad toga da sebi kažem ovo-Anabela tvoj momak je bezvezan. Bezvezan i dosadan. Nisi sretna. Njegove priče nisu zanimljive, njegovi dodiri su hladni a ti se pretvaraš zbog drugih i same sebe da ti je dobro jer šta ti ostaje onda? Ostaješ sama a biti sama je najgore na svijetu. I tako sam izgubila nevinost u studentskoj sobi okružena posterima rock grupa, knjigama iz anatomije, filozofije i uz lošu pjesmu uz jeftino vino. Trljao se od mene i ulazio u mene a ja potom počela da glumim. Prvi seks i ja ga glumim, sjetila sam se svih scena iz filmova i zamišljala kako sam jedna od onih žena koje strastveno vole svog muškarca dok se on nespretno trljao od mene, potom ušao tri puta i završio. Bila sam ostavljena, sluzava i krvava na njegovom malom krevetu u vreloj sobi dok je vani padala kiša. Tu sam pukla. Pukla sam na dva dijela. Jedan dio mene je umro na krevetu te sobe jer sam dala dio svog tijela čovjeku koji liči na modela iz reklama a drugi dio mene je izašao i nikad više se nije vratio…
Danas je sve to drugačije. Ne mogu više umrijeti na krevetu ispod savršenog momka jer bi to značilo da shvaćam sve ozbiljno kao da imam 20 godina. To bi značilo da sam retardirana jer očekujem iste stvari kao nekada unatoč godinama koje sam provela živeći u površnim odnosima gdje je slika mene važnija od stvarne mene. Slika koju drugi vide je slika koju želim da vide. Naučena sam na reklame. Igračke u izlogu, kreme protiv bora, tablete za mršavljenje i savršeni muškarci sve su to isti proizvodi bez stvarnog značenja i vrijednosti i za sve sam radila reklame. Dok promatram ovog muškarca znam kako u njegovoj glavi nema ništa. Ništa što treba meni. Prazna glava. Igračka koja se sinoć igrala sa mnom na krevetu jedne hotelske sobe i s kojom sam svršila dva puta a potom se igračka umorila, zaspala a ja završila treći put sama. Toy Boy. Tako vas zovu, dečko za provod, zabavu i za seks. Ništa više. Za mene si komad mesa koji naručiš u restoranu, lijepo dekorisan, ukusan ali moraš ga pojesti i posrati jer ako ga ostaviš na tanjuru istrunut će a kad ga pojedeš istrune svakako u tebi i posereš ga. Ti ne smiješ ostati u mom životu i trebala sam biti iskrena sinoć…Ne bi ti se svidjela iskrena zar ne?
Ne bi ti se dopala iskrena i direktna. Sinoć kad sam popila s tobom i smijala se mislio si da me zabavljaš i da je meni dobro s tobom a sasvim je svejedno tko si i šta si. Izgledao si savršeno. Za mene je to jedini kriterij i nije me zanimao tvoj posao, pacijenti kojima si spasio život sa novom metodom o kojoj si predavao na kongresu u hotelu te noći. Za mene si samo jedan nabildani, zgodni i šećerni muškarac sa skupim satom, odijelom po mjeri, osmijehom koji maskira svaku glupost i banalnost koju izgovoriš ali to nisam mogla reći. Slušam, slušam te, odgovorila sam a potom rekla kako se divim tvom zanimanju, plemenitom zvanju doktora i tvoj ego je narastao kao balon i zašto da zabijem iglu u taj balon? Zašto da ti kažem istinu? Nisi je zaslužio. U reklamama se ne govori istina jer onda proizvod ne bi nikad bio kupljen. Ti si kao proizvod za mene. Muškarac iz reklame koji zadovoljava trenutne kriterije na tržištu i takvih ima kao blata. Muškaraca poput tebe ima na bacanje kao i žena poput mene ali ja svoju vrijednost na tržištu konačno znam ti svoje nisi svjestan. Imala sam mnogo takvih i oni mene. Bezveznih likova lijepog izgleda. Momčića koji se smješkaju, tipkaju porukice, dižu utege i gledaju se u izlogu pored kojeg zajedno prolazimo i nikad zajedno ne dođemo do cilja. Nikad. Gledali su samo u sebe a ja znala kako izgledam dobro pored njih. Izgledali smo dobro. Kao sa reklame. To je to. Reklamna kampanja za ljubav. Reklamna kampanja za kremu protiv bora na bazi smilja, lavande i ruže, reklamna kampanja za prašak za suđe. Ljubav je uzvišena čula sam kako govore ali jesu li se zaista zapitali o čemu to govore? Koju sliku imaju u glavi kad govore o ljubavi? Koja je to slika u ljudskom umu koja predstavlja ljubav? Zagrljeni par? Ljubavnici na kiši pod kišobranom? Topla kuća puna djece? Život u predgrađu? Savršena žena i muškarac sa dvoje djece, sin, kćer i pas okruženi cvijećem ili možda idilična slika dvoje starih zaljubljenih ljudi koji se drže za ruku u dubokoj starosti… Sve su to samo slike uz koje smo odrasli vjerujući da je neka od njih naša istina. Nijedna nije bila moja istina. Moja istina je ovo. Ovaj bezimeni muškarac identičan kao i svi prije njega i poslije njega, orgazam za jednu noć, provod bez obaveze i samoća. Kad bi sad ostala sa ovim momkom i sačekala da se probudi možda bi bilo drugačije? Šta bi uradila sljedeće? Imitirala bi nešto što sam već vidjela u filmovima sa Juliom Roberts i naručila doručak u sobu, kafu i kroasane a potom se zajedno s njim istuširala, pričala o tome kako je bilo dobro sinoć, kako sam sretna jer sam ga upoznala i možda bi život krenuo u drugom smjeru. Ti si ipak samo toy boy. Igračka za orgazam. Orgazam je stvaran i fizički, dio tjelesnog iskustva, znoj, sperma, moje tijelo prepleteno sa tvojim a sve izvan toga je stvar moje percepcije tebe. Mogu te sada zamisliti kao muškarca svog života, mogla bi svaku tvoju rečenicu da shvatim kao izraz ljubavi, naklonosti i simpatije prema meni i možda bi se rodila ljubav u koju bi i ti povjerovao jer vjerujemo u ono što vidimo i čujemo a onda u ono što odaberemo kao najbolje za našu stvarnost. Drago mi je da su se vremena promijenila. Prije samo nekoliko decenija ja bi bila jedna djevojka koja strahuje od društva jer je spavala sa nekim strancem, nepoznatim likom, čaršija bi brujala o tome kako sam kurva i ne bi se mogla udati nikad u svom gradu. Danas me baš briga. Briga me za tebe, za čaršiju, za moral i za red. Boli me kurac iako ga nemam a najmanje me briga šta ti misliš o meni i šta ćeš reći kad se probudiš i vidiš da me nema. Jebačina za jednu noć. Ponekad poželim da nekom lijepom momku s kojim spavam kažem sve ovo u lice, da sjednem i da ga prekinem u njegovom monologu i odradim svoj monolog ali znam da to nije moguće, ne bi mogla to da uradim jer bi se igračka naljutila na mene. Ne želim neraspoložene momke za seks. Hoću da budu savršeni. I ja sam savršena žena. Nikad nijednom nisam bila neraspoložena za vrijeme mog druženja sa dobrim muškarcima. Nikad. Muškarci žele raspoloženu ženu kraj sebe a ja želim predivne muškarce pored sebe i svi budemo sretni, na jednu ili više noći a kad počne stvarnost da ulazi u naš odnos ja izlazim iz te stvarnosti.
Neki od mojih momaka su znali postati naporni, svi zapravo. Jer magija nakon prvih susreta počinje da blijedi. Kao plakat koji stoji na kiši predugo i boje počnu da nestaju. To se dešava uvijek nakon par susreta, večera i šetnji gradom ili odlazaka na vikend i ako previše vremena provedem s njima počinjem da ih upoznajem kao osobe a to me ne zanima. Ne zanimaju me osobe. Ne želim stvarnost. Ne želim stvarne probleme, priče iz života, izljeve emocija koje ne mogu kontrolirati i na koje ne mogu uticati i zato se sklonim, nestanem kao Pepeljuga u ponoć-Postane stvarnost a stvarnost me boli.
Reklame su nestvarne a proizvodi stvarni. Ljudi koji kupe parfem u parfumeriji plate ga višestruko puta skuplje od identičnog parfema koji mogu kupiti u točionici parfema ali onaj u parfumeriji ima ambalažu, lijepa slova, kutiju sa sjajnim detaljima, bočicu od stakla koja je posebno dizajnirana i često na reklami vide sebe, na reklamama se nalaze predivni ljudi, pršću parfeme po sebi, blistaju, smiju se i govore prekrasne citate u kameru o ljubavi, inspiraciji i ljepoti a sve to zbog malo mirisa koji je uvijek na bazi alkohola i nekog ekstrakta cvijeta ili kombinacije začina. Miris. Ništa posebno zaista ali priča oko mirisa je ona koja ga stvara posebnim i za to su ljudi spremni platiti čak i kad on ne vrijedi toliko. Ništa zapravo ne vrijedi onoliko koliko plaćamo. Industrijski dizajn počiva na tome, reklame su sve a ja želim samo reklamu pored sebe. Čovjeka koji izgleda lijepo, miriše dobro, ne priča puno a sve što kaže da liči na citate iz knjiga, seks iz filmova, večere u restoranima uz svijeće i cvijeće. Ništa drugo me ne zanima i osjećam se sretna zapravo. Sretna sam u ovoj sobi s tobom dok spavaš jer ovo nisam mogla prije, ne tako lako…
U cijeloj civilizaciji su žene predmet zabave. Od pamtivijeka ali u zadnjih 50 godina a posebno sad u ovom trenutku standardi su jednako nemilosrdni za muškarce. Preparati protiv ćelavosti, tablete za potenciju, prahovi za mišiće, masu, izdržljivost, modni dodaci koji koštaju bogatstvo, automobili, satovi i telefoni rezervirani za mušku ruku koja ih treba platiti da bi bila ”dobra”. Oh da…Poznat mi je taj izraz ”dobra”. I postajete polako ono što smo mi bile vama. Igračke za zabavu. Niste više šarmantni sa stomakom, niste tako pametni sa ćelavom glavom već jednostavno ostarjeli i ofucani, niste više pošteđeni jer reklame moraju i na vama da zarade-Morate biti prinčevi inače nećete imati princeze kao u bajkama. Jednostavno je tako. Morate imati konja da bi došli po svoju princezu i spasili je kao što si ti mene sinoć spasio za šankom jer sam bila usamljena sa čašom vina i telefonom na dlanu. Da nisi izgledao kao lik s reklame odbila bi te kao što sam odbila trojicu prije tebe. Izgledali su loše. Jedan od njih je imao kriv zub i prevelike uši, drugi je bio prenizak i zdepast a vidilo se da je bogat međutim gadila mi se njegova košulja, izraz lica i bezvezan smijeh, treći je bio promašaj na svakom polju a potom si stigao ti. Savršen. Kao da sam ja radila photoshop na tebi, tvoj stil, šarm, jeftina kopija parfema ali dovoljno dobra da pređem preko toga, skup sat na lijevoj ruci, odijelo i gelirana kosa a lice toliko lijepo da nisam čula nijednu tvoju riječ, a sve što sam čula nisam slušala. Zašto da se zamaram sa tvojim riječima? Kad poželim pametnu riječ ja čitam knjige ne slušam ljude a pogotovo ne muškarce poput tebe koji služe za zabavu, seks, provod i orgazam. Dok si sjedio i radio uvod u razgovor zamišljala sam tvoje dlanove na svojim silikonskim grudima koje sam uradila da budem što sličnija ženama s reklama i to te privuklo, reklame hipnotišu. Trenutak kad bi prekidala sve odnose je bio trenutak susreta reklame sa stvarnim proizvodom. Trenutak kad krenu ozbiljne priče barem za vas jer meni ništa iz vaših usta ne može biti ozbiljno ali može biti naporno a ja napor ne želim u svom životu. Nijedan jedini trenutak napora neću a to sam i ostvarila. Tvoje gaće, prljavo suđe, nervoze i stresove kad ti umre pacijent neka trpi tvoja buduća žena koja će vjerovati kako te voli i kroz to uvjerenje kupovat će sve tvoje laži, gluposti i gurati u sebe sve frustracije ovog života koji dijeli s tobom jer te voli. Ne voli te. Vjeruje da te voli. Vjerovat će u ljubav na isti način kako vjeruje da joj krema protiv bora pomaže. Ne postoji krema protiv bora. Radila sam stotine reklama, prototipa i kutija za kreme protiv bora i photoshopom sređivala glumice, modele i statiste u reklamama. Nijednu od tih krema nisam kupila za sebe, vidjela sam kako ih pune, identična smjesa u različitim gustoćama. Ono što sprječava bore je botox, zatezanje lica operacijom, ubrizgavanje hijaluronske kiseline i laseri jer to sam uradila i znam da djeluje. Kreme ne djeluju ali reklame djeluju. Ljubav je takva. Ne djeluje ali vjerovanje u nju je čini stvarnom, djelotvornom, osjećamo se bolje kad mislimo kako nas ludo voli naša draga supruga, dobri muž i divna djeca sve te prekrasne misli o životu koje rade za naš ego nikad ne dovedemo u pitanje jer tko želi stvarnost? Ja želim stvarnost. Ne želim iluzije za sebe jer ih stvaram već 20 godina za čitav svijet i kako da sama sebi stvorim iluziju nakon što sam vidjela stvarnost i doživjela je na svojoj koži?
Ti si kao i ostali, muškarac bez imena, identiteta, model iz reklame koji služi svrsi. Prodao si mi seks a ja kupila priču. Postoji i taj izraz ”Prodao maglu, maslo pod bubrege i bacio šupljak” Sve sam to i ja uradila prije tebe u industriji dizajna i marketinga a potom sama sa sobom. Jednom sam vidjela na slici prelijepu plavušu sa divnim zubima, lijepom kosom i krasnim poprsjem i uradila sve da budem kao ona jer mi se svidjela ta žena. Bila je sretna na fotografijama, u reklamama, i na snimanjima za kreme koje smo radile zajedno a potom sam je pitala gdje je uradila svoje operacije i priznala mi je a onda sam i sama otišla pod nož. Tako snažno djeluju slike na ljude da idu pod noževe samo zato da budu kao slika. Lijepa kao slika. Ljubav iz bajke. Keksi iz snova. Deterdženti za sretne domaćice koje sa lakoćom u reklamama peru tone i tone veša, suđa, tepiha, kuća, auta, djece i čitav svijet na kraju operu nasmijane i sretne jer taj deterdžent sa kapljicom svoje tekućine djeluje tako dobro. Znaš za onu sliku kad kap deterdženta padne na punu tavu masnoće, zagoretine i truleži i jednostavno sve nestane-To se nikad ne dešava a ljudi uporno kupuju, troše i nikad nitko ne tuži kompanije zbog te kapljice koja u reklami uništava jednim potezom svu prljavštinu ovog svijeta…
Okupala sam se, stavila šminku, skupila kosu u punđu, obukla svoj dugi crni kaput i crvene štikle a onda stavila kap parfema za koji sam radila reklamu. Promatram te, stojim iznad kreveta gdje smo vodili ljubav i razmišljam o toj rečenici i tom bolesnom izrazu za seks-Vodili ljubav. Gdje smo je vodili? Gdje si me odveo? Gdje sam bila prije tebe? Nismo vodili ljubav, nikad ne vodiš ljubav samo daš drugi naziv za seks koji djeluje ljepše, romantičnije i slađe. Vodiš ljubav na isto mjesto gdje vodiš i seks-Prema orgazmu je vodiš a to sam dobila i ne tražim od tebe ništa više. Izlazim a ti se budiš, okrećeš se prema meni i pitaš me gdje ću sa zbunjenim izrazom lica jer si možda očekivao nešto, tražio nešto ili vidio nešto u meni što ja nisam zaista bila sinoć ali to nije moj problem nego stvar tvog pogleda na mene i na stvarnost koja je samo tvoja. Ovo je moja stvarnost u kojoj ti više nemaš mjesta jer si previše stvaran na ovom svjetlu, sa tim licem, u krevetu sa izgužvanom posteljinom i vjerovatno ti smrdi iz usta. Pitao si me gdje ću-Idem ondje gdje sam bila prije tebe a ti samo nastavi spavati, ionako je sve samo san a stvarnost ono što od nje napravimo i ono što želimo u njoj vidjeti. Ti nisi u mojoj i nikad nitko neće biti osim u reklami za nju i takvu stvarnost jedino želim-Kao sa reklame…