Smjenjuju se, jedan za drugim. Malo prijete, pa su zabezeknuti prijetnjama i uvredama drugih, pa onda, kao, mudro šute, postavljajuci se iznad tog “primitivizma”, pa poture svoje junoše i kabinetske jastrebove, da oni malo ožežu pred kamerama..sve u ime svojih naroda, država, teritorija, nacija, časti i digniteta. Izmišljaju neprijatelje, dozivaju ih iz prošlosti, izmišljaju i prijatelje, koji su na dvorima stambolskim i moskovskim i beckim, daleko, predaleko, kojih briga nije. Zveckaju oružjem, zapjenjeni, spominjuci jame i stratišta iz naše krvave prošlosti, a to oružje su lično nosili samo u pratnji čitave brigade ličnog obezbjeđenja i junačeci se iznad opkoljenog grada ili u sefu banke, dok su drugi sinove davali i gladovali. Smjenjuju se, posljednjih mjeseci, koristeci vakuum u međunarodnoj politici, izazvan terorističkim prijetnjama i napadima, ratovima na Bliskom istoku, izborima u Americi i ko zna čime sve ne, što urušava cijelo čovječanstvo zadnjih godina. Kad se veliki igraju ratova, to žele i ovi balkanski uhljupi i bilmezi, znajuci da je ovdje malo potrebno da plane sve. Dal zbog cirilice u Vukovaru ili Tompsonovog bala u Kninu..dal zbog Srebrenice ili prijetnji o otcjepljenju manjeg entiteta, u odbranu srpstva..dal zbog velikobošnjačkog lizanja Erdoanovog dupeta..dal zbog frke na Kosovu,dal zbog sranja u Makedoniji..a svi fitilji povezani, jednom kanapom, a ovaj put bi, bojim se, svi planuli istovremeno…Taman da se isprobaju nove igračke što stižu iz Amerike, Rusije..taman da se oprobaju prekaljeni borci za vjeru i na svom terenu,daleko od sirijskih pustinja, ukrajinskih zabiti i kojekakvih kampova po Australiji i Argentini, odakle i dođoše, devedesetih…Taman da se isprave sve nepravde i svi pogromi da se kazne i da se teritorije zaokruže…Mirišu devedesete, jebi ga..Iako je drukčije sve okolo, opet mirišu te proklete devedesete…
Smjenjuju se,dakle, a retorika sve žešca, sve oštrija. Mi,u daljem tekstu označeni kao klocevi, ne trepcemo i gledamo ta sranja, iz dana u dan. Klocevi gledaju, slušaju, kokice vruce, slane, u zdjelama na stolu, koje pivo i maklo meze, cigara namotano, a djeci podjeljeni androidi da čačkaju po internetu..Reality show, Veliki brat, male su mace za sve ovo..Uvijek mi na umu Nadrealisti, kako sjede uz tv, Minka im mezu spremila, pa teče priča o svemu i svačemu, sve kroz komentare o tome šta bi Arsla rekao…Tako nekako i jeste, opet se ponavlja, nikako da klocevi napuste ovaj začarani krug..
Klocevi, dakle, mi…Kakvi smo mi klocevi, to je za nepovjerovati. Lično, kao jedan od tih kloceva, kolio god se trudio da ne budem, ali jesam, silom vecine, sanjam dva sna, uporedo. NASLUCUJEM DVA SCENARIJA. U oba se radnja dešava par godina u bliskoj buducnosti. U jednom, gargam po tom Stambolu, Beču i Moskvi, kao turista, kao navijač na utakmicama..divim se svemu, divim se genijalnom i vizionarskom duhu čovječanstva, koje je iznjedrilo takve vrijednosti i dostignuca, a usput promovišem naše, bosanske, balkanske, da svi dođu i uvjere se. U drugom, negdje sam u jebenom rovu, na nekom brdu u Bosni, branim se od svih i napadam sve..a jebi ga, gdje cu, koji kurac, nemam gdje..i proklinjem sve kloceve svijeta i našu bijednu sudbinu.
Zato poruka klocevima, od jednog takvog kloca, možda ne tako tvrdog i zatucanog, ali opet kloca, koji samo kenja i kenja, ali ništa konkretno ne poduzima. Mucnite svojim glavurdama, krajnje je vrijeme. Ne dozvolite jastrebovima kokošarima da nas povedu opet u brda i rovove.