Početak godine uvijek donese onaj nemir, šta se tokom prošle dešavalo, šta nije, a moglo je. Vidjela sam kod dosta blogera tekstove na tu temu. Nisam motivacioni govornik niti volim te stvari, ali mislim da ono što se nije desilo, a moglo je, čemu o tome pisati? Čemu uopšte da se podsjećamo? Nekako mi je bolje zahvaliti se na onome što smo uradili i raditi na sebi da se ispuni, ono što nije. Pa će se valjda desiti jednog dana.
U prošloj godini mi je ostalo urezano, da sad, više nego ikad, ljudi nisu imali poštovanja između sebe. Ne samo prema meni, nego uopšteno gledajući. Narod koji je previše okrenut sebi, valjda se ne može drugačije ni ponašati. Svako je svakome vuk i svako gleda da drugog unizi. Nisam dijete da gledam svijet kroz ružičaste naočare, ali opet volim vidjeti da se ljudi poštuju i cijene.
Elem, ne izmišljam toplu vodu, ali uvijek se sjetim tatinih riječi: „Ako te neko ne poštuje, ne može te ni voljeti“. I stvarno je tako. Uvijek vidiš da manjak poštovanja, znači i manjak ljubavi.
Slušanje kao osnova svakog razgovora
Sve manje je ljudi koji znaju i hoće da slušaju, svi misle da su najpametniji i da je samo ono što oni rade važno i bitno. Kod drugih nije vrijedno slušanja. Možda se nekome čini k’o sitnica, ali je nekome velika stvar. Naučimo se da slušamo drugog, da možemo shvatiti šta nam ta osoba hoće da kaže. Jednosmjerna komunikacija povređuje i lično ja gubim svaki interes za nastavkom razgovora.
Pored slušanja, čini mi se da smo se k’o ljudi izgubili. Malo je onih koji su empatični, znate to nije IN. Ono što je IN je da se glumi neka visina, stav i da svi misle kako si ti, tako uzvišen u oblacima, cool. Što umišljeniji, to bolje, ljudi će više da te poštuju, jer je to snaga. A, ako pokažeš empatiju, da imaš srce i dušu, onda si slabić i svako će da te gazi i to riječima: „Ajoj, kako je to diiiivna osoba“. Ufff, taj sarkazam.
Glave se okreću za bitne stvare, jer ljudi ne žele da gledaju. Desentizacija je u tako velikom usponu, da se pitam nekad zašto? Zapitaju li se ljudi ikad u svom životu da se i oni samo mogu naći u sličnim situacijama. Izgleda nemaju vremena.
Možda je mana, možda nije, ali kad slušam ljude uvijek volim da znam dvije strane. Od te osobe od koje slušam i drugu o kojoj mi priča. Često „upadnem“ u nepotrebne rasprave, jer ljudi ne mogu da shvate da je krv koja teče mojim venama, novinarska. Ona se ne gasi na dugme i kaže: „E, sad neću tako da mislim, sad ću ovako“. Uvijek se pitam i uvijek mislim na sve strane uključene u priči. To ne mora da znači da sam na drugoj strani, ako za tu stranu pitam. To samo znači da želim znati sve. Ništa više, a ni manje.
Novogodišnja čestitka
S obzirom na to da sam dosta potrošila slova na riječ poštovanje, logično je da to najviše želim svima u ovoj godini. Poštujte se, budite ljudi. Pokažite da nije slabost biti čovjek. Vratimo se pravim vrijednostima. One klasične klišej želje (zdravlje, sreća i ljubav), neka i njih.
Znam, znam…postoje želje koje svako želi i koje su samo njihove i unikatne. To neću ni da pominjem. Samo vi znate kako je vama i šta vam je u životu prioritet i najbitnije. A, ja vam želim da vam se to i ispuni. Da budete srećni kao nikad.
Sebi želim mir, jer mi jedino on daje snagu i energiju da pišem. Kad kažem mir, mislim na unutrašnji. Da i ove godine učim i da se usavršavam na mnogim poljima. Normalno, želim da me čitate i da mi pišete, da se družimo. Ovu godinu želim da komuniciram s vama, pa ću se potruditi i da što više pišem.
Srećna 2019. godina!
Autor: Brankica Smiljanić (Media blog 5+)