Kako ući u sivilo domaće medijske scene – Mračni primjer Aleksandre Tolj

balkanskispijun / 12. Mart 2011

Aleksandru Tolj sam upoznao ove godine u Sarajevu gdje je bila „ugrožena“ i prisustvovala na jednom kursu za novinare na Fakultetu političkih nauka u (federalnom)Sarajevu, pod pokroviteljstvom UNICEF-a. Da je imala kakav problem mogla mi je reći, rado bih joj pomogao i „odgrozio“ je njene ugroženosti. Sreo sam je jednom i u gradu nakon toga, u kasnim večernjim satima šetala se sa nekim prijateljima. Sad kontam da je Aleksandra možda adrenalin junkie pa se sva isprepadana vukla tom strahobalnom Ferhadijom među tolikim „srpskim dušmanima“.


Govorim ovo zbog njenog teksta objavljenog u Novom Reporteru i na portalu istocnosarajevo.net

http://www.istocnosarajevo.net/istocno-sarajevo/istocno-sarajevo/polozaj-srba-u-federalnom-sarajevu


Izgledala je Aleksandra suviše ozbiljno da bi pisala ovakve gluposti, ali Bože moj, nije ni Biljana izgledala neozbiljno dok je predavala Biologiju u Sarajevu. (Namjerno koristim primjer Biljane jer je Biljana sama priznala svoju krivicu, odnosno da se ne bi uvukli u još gluplju priču svjetske zavjere protiv Srba koja se očituje presudama u Hagu...). Pokušavam reći da je bilo i većih iznenađenja.


Dakle prije bih rekao da je Aleksandra ovo pisala da bi se objavilo i da bi bilo čitano nego zato što što je neuka. Jasno je da sitna buranija oduvijek najlakše guta mitologiju i gusle.


Ipak tekst je do te mjere obložen glupostima da ne mogu da se ne osvrnem na njega i ne pokušam ga, skromno, studentski izanalizirati i demistificirati.


Na samom početku teksta nalazi se apsulutno nepotrebno i nepovezano slika tri Romkinje koje u odmoru od organizovanog kriminalnog poduhvata (prosjačenja i izrabljivanja djece) sjede pokraj Sebilja. Manipulativni faktor je sasvim jasan. To jeste jedna od milijardu slika Sarajeva, dobrih i loših, ali je njeno pozicioniranje na samom početku teksta koji mitološki obrađuje „ugroženost Srba u Sarajevu“ apsulutno neumjesna, ciljano degradirajuća. Jedno objašnjenje bi bilo da se možda radi o nekom pokušaju srbifikacije Roma. Kako su te tehnike prevaziđene prije stotinjak godina ovdje slobodno možemo reći da se radi o klasičnoj zloupotrebi u službi kvazinovinarstva kako bi se bijeda Roma i svi problemi Roma sa kojima se sarajevske vlasti neuko i neuspješno bore „prišili“ kao jedan od srpskih tereta u Sarajevu.


Nakon uvodne slike Aleksandra nas ohrabruje jer počinje pričati o suštini problema sarajevskih Srba, govori jasno da su zaboravljeni i od entitetskih vlasti i jedne i druge strane, i kada se ponadamo da će ući u njihove socijalne probleme ili se dotaći problema nedostatka strategije povratka Srba u Sarajevo, Aleksandra se spušt ana nivo mitološke naracije i pokazuje stvarni doseg svog analitičkog razmišljanja kroz rečenice sa kojim može parirati jedino crnogorskim guslarima:
Sumorna današnjica nije prvi istorijski period u kome Srbi u Sarajevu žive u teškim uslovima. Oni vjekovima životima plaćaju sopstvenu lakovjernost i vjeru u zajednički bolji život u Sarajevskom polju. Dok su se nosili sa nevoljama minulog vremena, i u Kotlinu su stizala primirja i trenuci odmora za srpsku dušu. Međutim, ti predasi prekidani su ratovima, okupacijama i unutrašnjim previranjima.“ Reklo bi se da je jedini pravi nastavak na ove rečenice: „Kada bješe došlo vrijeeemeee da ne bude turskih viiiišeee, Crnogorci udariiiiišeeee“. Da nije žalosno to što je izašlo iz pera ovog akademskog građanina, studenta, žurnaliste (!) bilo bi nevjerovatno smiješno.


Naša Aleksandra se ipak odlučila da nastavi manje ritmičnim ali i dalje poetskim i romantičnim rječnikom. Zabrinuta konstatuje: „Rat je završen, ali mir nije donio predah za Srbe u Sarajevu.“ Lagano nas uvlači u probleme birokratije čije su žrtve sveštenici SPC-a u Sarajevu. Tvrdi kako su Srbi žrtve suptilnih administrativno-birokratskih napada, samo nije rekla da nisu sami, čitavo Sarajevo je žrtva trome i loše birokratije. Aleksandra i paroh Vanja  zaboravljaju da je ovo pravna država, da Sarajevo nije prčija gdje predsjednici mogu naručivati hapšenja i usmjeravati radove sudova. Ako ima nešto nelegalno treba se žaliti, treba tužiti i to dokazati. Ja parohu zaista vjerujem da pored standardne birokratije ima tu i bošnjačkih nacionalista koji namjerno opstruiraju čitav sistem, ali oni su srećom u manjini. Da nisu u manjini crkva u kojoj popo služi bi završila kao i Ferhadija u Banja Luci ili neka druga od 534 srušenih džamija od strane vojske i ratnih vlasti RS-a.  Daleko od toga da je uredu to što se Srbima u Sarajevu ne poklanja dodatna pažnja, ali, pogledajmo istinu u oči, Banjalučki muftija bi se udarao nogom u guzicu od sreće da su u ratu i danas oni i IZ Banje Luke bili ugroženi kao Srbi i SPC u Sarajevu.


U narednom citatu paroh Jovanović precizira istinski korijen problema Srba u Sarajevu (kad već ne zna novinarka zna popo) i jasno pokazuje da je na snazi zapravo plan nacionalističkih voždova da podijele svoja "stada" a da onda svako na svom "feudu" bude pastir, kadija i tužitelj svojim kmetovima - ko završi u pogrešnom stadu donji je, i neka je, što nije došao da ga "njegovi" gaze. Nažalost odlični citat paroha nadopunjava Aleksandra (završio je previše pozitivno i pametno da bi se uklopio u njen članak) neizbježnom i odavno ižvakanom kritikom naziva ulica. 
Žali naša Aleksandra što nam nema ulica "istaknutih Srba" poput Njegoša. Naša novinarka čini se s razlogom potencira Njegoša jer su im tekstovi na sličnoj talasnoj dužini:

"Pa poslijed poče djetinjiti;

Zapita me za naše susjede,

Za Bošnjake i za Arbanaše:

"Kad uhvate-kaže-Crnogorca,

Bilo živa al' mrtva u ruke,

Hoće li ga izjesti, što li rade?"

Ili

"Bog vas kleo, pogani izrodi,

Što će turska vjera među nama?

Jedan od prisutnih junaka, 

Vuk Mićunović, ga tada upita 

Hoće li krenuti u čišćenje muslimana

Ili ćemo samo kukati:

Da li ovo svetkovanje nije

Na komu si sabra Crnogorce

Da čistimo zemlju od nekrsti?" *

 

 


Da sam na njenom mjestu prije bih se žalio što nema ulice Nikole Tesle kada već govorimo o „istaknutim Srbima“ koji nemaju veze sa Bosnom i Hercegovinom. Zapravo Tesla ima više veze nego Njegoš,  Teslin ujak živio je i sahranjen je u gradu na Miljacki. Radi se o mitropolitu Nikolaju Mandicu (1841-1907), koji je sahranjen u Sabornoj crkvi u Sarajevu. Mitropolit je duze službovao u ovom gradu i iz sačuvane dokumentacije vidi se da ga je Tesla mnogo volio.


Žalio bih se i zato što nema ulica velikog, možda i najvećeg bosanskog pisca Ive Andrića kog bošnjački ultranacionalisti čitaju kao političara umjesto kao pisca, nobelovca (unaprijed upozoravam da se Njegoš i Andrić ne mogu porediti, jedno je guslanje drugo je umjetnost).

Ali ja bih se žalio, i žalim se, o problemima u svojoj mahali, a ne bježim kukavički da pljujem po tuđoj dok se u mojoj izmet preljeva.

Iskreno mi je žao i to što je Njegoš kod Aleksandre istaknutiji nego jedan Aleksa Šantić čija ime ponosno nosi jedna od sarajevskih ulica.

Kako se Aleksandra dotakla Hrvata, rekao bih da su fra Jukić, Mario Mikulić, Tin Ujević, itd. itekako istaknuta hrvatska imena sa svojim ulicama u Sarajevu.

Ima ih dakle, ali ću se složiti da ih ima premalo, premalo a opet mnogo više nego ulica sa imenima istaknutih Bošnjaka u Istočnom Sarajevu i u RS-u općenito, kao i u kantonima sa hrvatskom većinom.


U dijelu teksta pod naslovom „Razlozi ćutanja“ Aleksandra pokušava da od „srpskih građana Sarajeva“ izmami njihove razloge što se ne bune protiv ove silne nepravde (očito je Aleksandra sama sebi odmah pobila argument da možda i nema materijala za masovnu žalbu kakvu ona priželjkuje). Kao novinar ona nije navela imena ljudi od kojih je uzela izjave, ali evo, vjerujemo joj na riječ da je tako. Takvim problemima sam svjedočio, ima toga svakako, uglavnom su „autori“ tih verbalnih uvreda inje izbjeglice iz Istočne Bosne, nenaviknute na kulturu zajedničkog življenja i istraumirane raznim zločinima. Ovdje svakako mislim na stvarne zločine dokazane na Međunarodnom sudu pravde a ne na izmišljene cifre ovih ili onih nacionalista (od 300 000 Bošnjaka do 50 000 Srba u Sarajevu...). Ovo svakako ne pravda ponašanje tih ljudi. Kao što ni mladost ne pravda ponašanje dva momka kada su meni i dvojici prijatelja iza leđa polu-glasno na bazenu u blizini Foče prokomentarisali: „Vidiš ovo su tu Turci“, kao ni ostale provokacije i izazivanja, a zamalo i fizički nasrtaj, sve to izazvano samo našom različitošću. Ipak, eto, ja nisam napisao tekst o tome nadajći se da će to učiniti neko iz Foče ili RS-a.


Aleksandra u tekstu govori i o nekom bizarnom Sarajevskom turizmu te navodi da neki vodič priča nebuloze: „...uslijedi posjeta Staroj crkvi na Baščaršiji, gdje vodiči održe turistima čas o srpskoj tradiciji. Pojašnjavaju arhitekturu najstarije sakralne građevine u Sarajevu. Prave poređenje sa rovovima, pojašnjavajući kako se Srbi oduvijek spremaju za ratove, pa im je tako u tradiciji da se ukopavaju, te je zbog toga Stara crkva ukopana u zemlju.“


Ovo je, garantujem, ili teška izmišljotina ili grupa turista nasukana na umnog bolesnika koji im se predstavio kao vodič. U toj crnoj Federaciji i u tom crnom Sarajevu vodić se ne može biti bez posebne obuke tako da taj neko, ako ga je bilo, sigurno nije bio vodič. I bez same obuke svaka budala zna da su stariji objekti poput Pravoslavne crkve, Bezistana, raznih džamija itd. „ukopani“ zato što se vremenom tlo oko njih uzdizalo usljed novih gradnji dok su oni odoljevali zubu vremena. To je osnov obrazovanja. Neko ko bi se ponjeo kao navodni vodič bio bi vječiti predmet čaršijske zajebancije, dobio bi otkaz, zabranu rada a moguće i tužbu. Da ponovim, nije Sarajevo prčija u kojoj neki predsjednik ili slična nepravosudna figura može naređivati hapšenja, ispitivanja i zatvaranja, postoji ovdje veoma jasan i uređen pravosudni sistem koji se bavi ljudima a ne Srbima i nesrbima. Da je Aleksandra novinar, kao što nije, ona bi bolje ispitala slučaj pa bi objavila ime tog čovjeka da se društvo obračuna sa njegovim navodnim ispadom. Ali pošto Aleksandra hoće da objavi tekst i napravi pompu a ne da se bavi plemenitim poslom informisanja javnosti, ona je ipak stala na ovome.


U zadnjem dijelu taksta paroh Jovanović opet pogađa u sridu i govori prave svari koje očito nisu u paraleli sa Aleksandrinim pisanjem. Kaže paroh kako svi u Sarajevu dižu uzbunu kada se desi skrnavljenje nekog pravoslavnog vjerskog obdjekta, a Aleksandra nikako da se zapita kada je ona objavila tekst ili, barem, digla uzbunu kada se u RS-u oskrnavi neki islamski vjerski objekat. Objašnjava popo Aleksandri kako postoji razlika između nacionalistički obilježenih i kriminalnih napada, a Aleksandra nikako da se zapita zašto ona, i o jednim i o drugim, u medijima RS-a čita kao o „napadima na srpstvo“. Govori popo i to da ima medija koji šire nacionalnu netrepeljivost svojim bolesnim pisanjem, a Aleksandra ne spominje da, za razliku od medijske scene RS-a, ovdje postoji žestoko protivljenje takvim medijima i „rat“ između građanskih i nacionalističkih medija(čast nekolicini portala u RS-u).


Govori mudri paroh, u skladu sa svojim učenjem, kako su svuda žrtve oni koji su manjina i kako je jedini odgovor „izgradnja građanskog društva“. Da je Aleksandra razumjela ove zadnje riječi parohove golim bi ga rukama zadavila što „bogohuli“ na Srbe i što podriva RS nekakvom pričom o „građanskom društvu“. A da je Aleksandra shvatila šta je paroh rekao, a onda još i razmislila o tome, spakovala bi se i otišla izvještavati o statusu manjinskih naroda u Istočnom Sarajevu i RS-u jer je to jedini iskreni put za pomirenje i normalizaciju života.

Ali neće Aleksandra pomirenje, hoće ona klikove i čitanja, hoće novinarka naša da se objavi tekst pa da se vidi da i ona umije da piše i brani srpstvo, pa makar i preko leđa ionako napaćenih sarajevskih Srba.

 

_________________________

*

Petar II Petrović Njegoš , Gorski vijenac, 1640-1645


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.