Na youtubu sam našla video koji govori o borbi i opstanku Sarajeva. Budi u meni različita osjećanja, tugu, bijes, ali istovremeno i sreću jer smo uspjeli. Preživjeli smo, i ja i Sarajevo.
Prije par dana bila sam u društvu svoje rodbine koja je došla iz Danske. Znate onu lijepu baltičku zemlju koja je rat gledala samo na TV-u, i to kad nisu imali interesantnijih događaja. Nakon sat vremena smijeha, zanimljivih anegdota, doskočica neko se uozbilji i reče: “Kako si ti preživjela rat”? Guraju ga, misleći da ja ne vidim, i želeći mu poručiti da je to teška tema. Rekla sam: “Nekako”. Pričala sam im kako me je rat dočekao sa 5 i po godina, kako sam 3 godine provela u jednoj vrsti improviziranog skloništa, kako me je majka htjela staviti pod krevet jer se tog dana nenormalno pucalo. Pričala sam im kako je izgledao život bez vode, bez struje, kako smo čokolade mogli vidjeti samo u lunch paketu kad dođe humanitarna pomoć (i to ako smo bili jako dobri). Pričala sam im kako je šteka cigara koštala 100 KM, kao i kilogram kafe i gledala njihove zapanjene poglede ( to bi i za njihove dobre standarde bilo previše).
A onda su me pitali jedno pitanje koje nije niko prije: ” Kad je završio rat da li si smjela mirno izaći iz kuće?” Rekla sam samo da mi je jedno vrijeme bilo neobično bez onih zvukova uzbune, pucanja, bez opasnosti. Jednostavno, bili sam se navikla na rat.
Opstala sam ja, opstalo je i Sarajevo. Opstalo je zbog svih ljudi koji su i u ratu živjeli u njemu. Nije to bilo prosto življenje, to je bio prkos, inat, želja. Djeca su išla u školu, nastavnici su podučavali, pjevači su pjevali, glumci stvarali predstave, novinari su pisali. Opstalo je Sarajevo kao i svaki put prije.
Ne želim da se mrzimo međusobno, ni jedni ni drugi ni treći jer ni oni ništa nisu dobili od rata. Ne želim da se ikad više gledamo preko nišana, ne želim da ubijamo jedni druge.
Da se nikad više ne ponovi rat!