Ustvari ovaj naslovi bi trebao da glasi kako rahat (mirne duše) otići iz vlastitog grada. Kako raskinuti sa nečim što neizmjerno voliš i kad se ljubav počne pretvarati u averziju. Neću reći mržnju jer se borim da ne mrzim ali sam jako blizu da počnem. Mogao bi ovaj tekst da bude tako romantičan da se pusti i poneka suza, dobije 320 lajkova. Znate ovo je moj grad rijeke, drvo, priroda, planina i selo moje ljepše od Pariza. Za svu gradsku raju širom svijeta, najbolja raja i bla, bla. Ali žao mi je to nije ovaj tekst jer ne znam, ustvari ne želim da budem patetičan i dopadljiv.
Voljeli smo se ja i grad bezuslovno. Gotovo pa sam se zakleo da neću napustiti grad nikad ili osim i jedino silom. Vjerovatno svjestan činjenice da bilo gdje da odem imao bih taj neispunjeni dio. Neku rupu u srcu i duši koju ne znam kako bi popunio. I to je bilo tako sve do unatrag dvije-tri godine. Za neke sam vjerovatno glup jer su to skontali puno prije mene. Ali eto moje idealiziranje mi nije dalo da se predam tek tako i uporno smo si ja i grad davali novu šansu sa idejom da to jednostavno mora doći na svoje. Međuti nešto se poremetilo u tom odnosu. Kao kad se zabavljaš sa djevojkom i voliš je i idealiziraš, a ona te vuče za nos, pravi papkom po svakodnevnoj osnovi i svi to vide, prijatelji pokušavaju da ti skrenu pažnju ali ti to ne vidiš jer voliš i slijep si. Tek kad prestane idealiziranje shvatiš koliko si bio naivan. Grad se od idealizirane princeze pretvorio u realnu sliku oronule babe. Svi oni lijepi i bezbrižni trenutci, roštilji, kupanja, priroda i druženja su otišla u neki drugi plan. Tako da mi je sad počelo da smeta svako idealiziranje, nostalgično onanisanje i cmizdrenje kako onih što su tamo negdje, tako i ovih što su ostali ovdje i žale za nekim prošlim vremenima. Idealiziranje nečega što je bilo i sigurno više nikada biti neće. Čuvari ideala. Stara gradska raja. A dobro to je nekako baš divno i romantično. Bajkovito jebo te. Kao kad neko umre pa ne želite da ga vidite kao leša nego želite da vam ostane u lijepo sjećanju i sa neke lijepe slike. Ne želite da vam se ureže ona slika mrtvaca i činjenica da tog nekog više nema. To mi je uredu i to poštujem ali svako dalje negiranje da je neko mrtav je jednostavno problem. Tako je i sa mojim gradom. Grad kojeg sam ja idealizirao više nema i to ga nema od prije mnogo godina. Otišla je moja ljubav u nečije druge ruke. Da li ja nisam bio dovoljno dobar, da li se nisam dovoljno borio, da li nisam bio dovoljno uporan ili je svaka borba bila uzaludna i unaprijed osuđenja na propast ne znam i sad više nije ni važno. Moja ljubav je otišla, neko je drugi preoblikovao. Uvijek ćemo se nositi u srcima grade ja i ti ali to jednostavno nije to. I kako se onda riješiti te neraskidive veze nego na način da otvoriš oči i shvatiš da je izreka dom je tamo gdje mi je dobro apsolutno istinita. Žena kad izgleda kao prije 20 godina je lijepa stvar i kompliment za ženu ali za grad se to ne može reći. Kad nešto stoji u prostoru kako je stajalo prije 20-30 godina to neminovno počinje da propada. E tako su je i grad lagano na umrlu i rubu propasti, ustvari ne na rubu nego već u provaliji. Svi oni koji dolaze još uvijek imaju tu ponekog od rodbine i prijatelja. Vuče ih ta bajna nostalgija da provedu ovdje 10-15 dana podruže se, poprave zube, poprave auto, ožene se i udaju i zapale dalje do Jadrana i opet nazad u civilizaciju na Internet i gledanje nostalgičnih slika čaršije. A slike kao iz bajke ovamo cvijetak, ovamo sunce, pa rijeka, pa most, pa zgrada i baš grad kao naslikan. Idila jebiga. Zanima me šta će se deseti kad se dogodi totalna smjena generacija. Kad izrastu neki novi klinci koji kod nane (babe) i djede u grad idu samo zato što to roditelji hoće i kojim nikad nije jasno šta roditelji imaju više tražiti u toj zabiti. Kad baba i djed umru pa se ne bude imalo više zbog koga vratiti ?! Da poslije ovoliko napisanog teksta ipak sam shvatio da sam debelo ogorčen zato što sam i debelo bilo vezan za ovo čudo, moj grad. Zato me sad debelo zaboli k, ovaj đon za ovom vukojebinom. Tu sam i dalje ali sad znam kad bih imao priliku da odem ne bih puno razmišljao, rado bih okrenuo leđa i sjedio negdje tamo u nekoj normalnoj državi i isto ovako hladno rekao da me zaboli k, ovaj đon. Ni dana više ne želim da vjerujem u bolje sutra ovdje. Tamo negdje da. Sve sumnje sam riješio, sve ideale razbio i pogubio. Samo se nadam da mi još uvijek nije kasno i da će mi teta sudbina pružiti još koju šansu da se lijepo i u miru pokupim odavde i da sjedim tamo negdje pred računarom i napišem koju o Zavidovićima onako sa sigurne distance. Ali ako i ne u svakom slučaju mi ostaje utjeha da ću ostariti ovdje kao gradska raja, ogorčen na sve novo što je došlo sa sjećanjem kako je nekad bilo i sa velikim znanjem gdje se nekad nešto nalazilo. Kad smo mi kod željezare, ispred kina i slično i dođoše ti seljaci i vidi šta napraviše. Pih, jest i neka utjeha…. I nemoj te mi samo reći eto jel’ ti misliš da je tamo negdje sjajno pošto ništa ne mislim i znam kako je ovdje, a to mi je više nego dovoljno. I znam brate da može uvijek gore ali znam da može i puno, puno bolje od ove vukojebine tačka ba. Da na kraju citiram stih iz pjesme grupe Elemental: „Nemoj mi samo reći da je moglo biti gore.“