Ovo neće biti tekst o psihijatriji. Svi koji žele da na ovaj način nauče kako da uđu ili izađu iz takve ustanove, ovdje neće dobiti odgovore na svoja pitanja.
Zapravo, ovdje će se razmatrati psihijatrijska ćelija unutar zidova lobanje, nevidljivi, strogo hijerarhijski struktuisan mehanizam više manje dobro prokrvljen i obložen ljudskom kožom.
Ako ste ikada pokucali na njegova vrata prva osoba koja vam je mogla otvoriti obično je jedan od Vaših Roditelja. Dakle, Super Ego. Prvi u dodiru sa spoljašnjim svijetom, prvi kojeg ćemo staviti u izlog, ili prvi zbog kojeg ćemo se povući sa izloga (od sramote ćemo se, možda, povući u izolaciju, što je pogrešno, ali to se sve odvija nesvjesno tako da - jednostavno, ostaje tako kako jeste).
Davno nekada smo slušali roditelje kao bogom date, mjerodavne, parametre svega pod kapom nebeskom - oni su nam bili dužina i širina za ljubav, za sigurnost, oni su definicija za moć i ambicije, drugo ime za kritiku (koja kasnije dobija oblik samokritike ali joj je sadržaj isti). Njihovu riječ, gest, pogled ili izraz uzimali smo zdravo za gotovo i to je sada isti lik koji nam otvara vrata kada pokucamo na svoje unutrašnje kapije.
Ali šta kada stvari krenu naopako. Kada dovedemo u pitanje sve te davno posađene ograde, kada nam se uzdrmaju temelji starih, dobro poznatih uvjerenja i stavova, šta se desi kada uvidimo i shvatimo da su stvari postavljene malo drugačije, a da smo mi bili hipnotisani, da smo previđali cijeli jedan drugačiji svijet, jednu dimenziju koja se ranije nije mogla pojmiti, a još manje dočarati tokom vaspitanja.
Šta kada doživimo promjenu, na primjer kao kada osoba shvati da joj je seksualna orijentacija drugačija od one sa kojom je odrastala? Šta ako shvatimo da ne pobjeđuje uvijek dobro, da nekada treba lagati, ili prećutati, da najbolji prijatelj nisu ni knjiga, ni pas, ni konj, šta kada shvatimo da neće sve doći u svoje vrijeme, kao što je meni, svojevremeno, govorio otac iz niza nebrojanih razloga, prvo što je želio da me smiri i utješi, a potom zato što je i sam vjerovao u to.
Šta kada shvatimo da smo mi zapravo neko drugi, drugačiji od osobe koju su oni željeli stvoriti, ili koju smo mi mislili da izgrađujemo? Šta kada shvatimo da do te suštine samih sebe moramo kopati sami, moramo stati i dobro razmisliti. Moramo stati i dobro razmisliti dva puta - za svaku odluku - šta iz nje stoji? Kuda je upravljena? Da li je to ono što zaista želimo? I zašto želimo baš to? Onaj koji se javi da odgovori na ta pitanja je Ego. I nije sam. Ima ih mnogo i svaki viri iza svog prozora, sa svojim pogledom na svijet.
Ego1, Ego2, Ego3... jedan sam dobio u školi igrajući se sa svojim drugovima i ta slika mi je dugo trajala u životu, skoro do fakulteta, kada sam sliku malo prepravio na Ego3 jer je u međuvremenu naišla slika Ego2 koja je imala malo drugačije osobine pogotovo kad sam prvi put dolazio u dodir sa suprotnim polom, kasnije su se usaglasili, ali su se pojavili drugi i tako je to išlo...
Ego se množio i oni su se preplitali, nekada je nadjačavao jedan, nekada drugi, nekada sam otkrivao neki novi i sviđao mi se, ne sviđao, morao sam se upoznati s njim, i što prije sprijateljiti (ne-prijateljstvo i sa jednim Egom jako je skupo! Skuplje od, recimo, putovanja Evropom, uključujući krstarenje po Jadranu i koktel na Azurnoj obali!)
Ima još živuljki koje će se kretati po hodnicima Vašeg organizma. Ako ste ikada čuli za Frojda, oca psihoanalize, morali ste čuti i za njegove priče, a onda ste zaključili i koga ću sljedećeg da spomenem. Zadnji, ali ne i najmanji, pokretač seksualnog nagona, nesvjesni okidač svega što radimo, mislimo ili govorimo, njegovo Visočanstvo - Id.
S obzirom da je nesvjestan i da je skoro nemoguće do njega doprijeti čistom kontemplacijom poput ove moje, preskočiću ga kao što bih namjerno izbjegao opisivanje izgleda vanzemaljca, ako bih se nekad, kojim slučajem, obreo u diskusiji o životu van Zemljine biosfere. (O nekim stvarima prosto ne vrijedi raspravljati jer su više plod mašte nego ičega drugog. Mašta je kao i sastojci za kolač - slatka, izazovna, ukusna ako je data u dobroj mjeri, u pravo vrijeme i pravoj ambalaži.)
Ali šta se desi kad se uskomešaju naše slike o sebi samom? Šta bi uopšte moglo da se desi?
Nekome padne mrak na oči, neko pada u depresiju, neko ode da se napije (ode bilo kuda, danas je alkohol dostupan svuda, dovoljno je samo naći pravi razlog, a poslije ni toliko), neko toliko isparanoiše cijelu stvar da ode predaleko, čak do petog koljena unazad. Neko dobro izgnjavi najbliže (ove s prvim koljenima) dok ne poplave. Neko više voli sam da se pozabavi s tim ko s novom mazohističkom igračkom, u najboljem slučaju stvori nešto, elem, ode da sublimira.
Neko pak, ne podnoseći sopstveni nesklad potraži načine da i druge dovede u što sličnije stanje svijesti.
Međutim, sve te termine koje spomenuh, sve je to naučeno. Sve su to riječi koje smo "stekli" i da li smo zaista "uklopljivi" u njih kada počnemo da osjećamo kako nešto jednostavno ne valja sa nama? Kada nismo potpuno svoji i kada svijet, kao da, igra protiv nas.
Šta se to desi da čovjek poludi? I kako uopšte da provjeri je li on taj koji je lud?
Ko ima pravo da tvrdi nečije ludilo? Biti nenormalan, abnormalan, subnormalan ili nadnormalan?
na osnovu čega se zaključuje? Na osnovu simptoma, onoga što se vidi? Ne budimo kao djeca koja jasno VIDE da postoji Deda Mraz samo zato što smo našli poklone ispod jelke!
Ako otvorite DSM IV (spisak svih mogućih, ali uglavnom nemogućih psihičkih oboljenja) naći ćete preko 370 različitih poremećaja. Nema normalne osobe koja ne bi našla bar 20ak takvih "poremećaja" koje je imala, nekad, u životu. Vjerovatno čovjek mora biti poprilično nenormalan da bi izbjegao takvu samoprocjenu! I Supermen ima dijagnozu - sumanute ideje veličine!
Tamo gdje više nisu znali šta će staviti, pisali su neprecizne termine. Depresija, bipolarni poremećaj (ex manična-depresija), šizofrenija, anksiozni poremećaji, fobije... sve nam je to poznato - i to zahvaljujući psihijatrima koji do tada nisu bili priznati kao grana medicine, a eto, sada mogu ići s njom, ruku pod ruku, kao pravi naučnici da se hvališu znanjem o hemijskim reakcijama i biologiji glave, dok zapravo ništa tako slično ne znaju o njima.
Nastaviće se...
