Statut Brčko distrikta BiH, najviši pravni akt, u članku 6. kaže: „Bosanski, hrvatski i srpski jezik, te latinično i ćirilično pismo su u ravnopravnoj upotrebi za sve službene svrhe. Pojedinačne odluke institucija Distrikta o pravima i obavezama građana izdaju se na jednom od jezika i pisama navedenih u stavu 1. ovog člana, prema zahtjevu zainteresovane stranke“. Radio Brčko je javno poduzeće (službeni naziv: JP Radio Brčko d.o.o. Brčko distrikta BiH) i ono kao takvo treba, prije svih, da provodi norme određene pozitivnim zakonskim propisima Distrikta, ali i da slijedi tradiciju, običaje i kulturu sredine u kojoj djeluje. Nažalost, duže vrijeme, to menadžment Radija Brčko ne poštuje, i dozvoljava određene „modifikacije“ i, uvjetno rečeno, „prilagodbe“ svojih zaposlenika aktualnoj društveno-političkoj situaciji ne mareći za posljedice.
U realizaciji programa Radija Brčko, pojedini novinari i spikeri konstantno koriste ekavicu prilikom pravljenja priloga i/ili čitanja istih i vijesti, kao i u realizaciji određenih emisija iz vlastite produkcije. Već sam spomenuo da su u Bosni i Hercegovini, pa i Brčko distriktu BiH, ravnopravna tri jezika, bosanski, srpski i hrvatski, te dva pisma, latinica i ćirilica. Činjenica jeste da pozitivno zakonodavstvo „šuti“, kada je riječ o izgovoru, ali to nikako ne smije biti opravdanje menadžmentu. Tradicija bosanskohercegovačkih naroda, jezika i pisama koje su koristili i danas koriste, ne trpi ekavicu u pisanju, izgovoru, i, posebice, službenoj usmenoj i pismenoj korespondenciji.
Cilj agresije na BiH i genocida kao njegovog eksponenta, između ostalog, bio je zatrati sve što nema predznak „srpski“ ili ne podsjeća na „srpstvo“. Na žalost kreatora i realizatora agresije i genocida, to nije uspjelo. Tako je, kada je riječ o jeziku i pismu, rukovodstvo bosanski Srba na teritoriji države Bosne i Hercegovine, koja je bila pod kontrolom „srpske vojske i vlasti“ pokušalo, pored zatiranja bosanskog i hrvatskog jezika i latinice kao pisma, uvesti srpski jezik i ćirilicu, te izgovor ekavicu kao dio jedinog službenog jezika na ovom teritoriju, kao nešto što je „normalno“ i blisko bosanskim Srbima, nešto čime bi oni postali „veći Srbi“ i od samih Srbijanaca. Al’ su skontali da to i nije baš normalno, nije praktično, pa je sve otišlo na sprdnju u nevještom „prelamanju“ jezika i „ekaviranju“ tamo gdje i ne treba, tako da su vrlo brzo odustali i od ove nakane. Potvrda kraja gluposti navedene nakane i sprječavanje zločina nad tradicionalnim jezicima i pismima Bosne i Hercegovine jeste i određivanje bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika, te pisma latinica i ćirilica, kao jedino i isključivo službenih u državi BiH. Ponovit ću da zakonodavstvo „šuti“, kada je riječ o izgovoru, ali jezička tradicija, kao bitan element bitnosti i opstojnosti i Srba i Hrvata i Bošnjaka u BiH kao naroda, ne trpi ekavicu.
Neke usijane glave danas nešto „dogone“, pa ili „ekaviraju“ ili prešutno dozvoljavaju „ekaviranje“, smatrajući da time dokazuju da su „veći“ Srbi i od samih Srbijanaca, pa idu toliko daleko da tvrde kako jedino oni, na takav način, brane opstanak Srba i srpstva u BiH. Očito se ovo drugo dešava na našem Radiju Brčko, jer je, kako rekoh, evidentno korištenje ekavice u realizaciji programa. Nije problem u tome da li neko koristiti ekavicu, ikavicu ili ijekavicu u svakodnevnoj komunikaciji, naposljetku to je osnovno ljudsko pravo svakoga pojedinca, ali je problem kada nešto što nije uobičajeno za određenu sredinu, jednostavnije rečeno, normalno, ode u eter, posebice valovima javnog poduzeća, koje, u sadašnjem medijskom prostoru, ima značajnu ulogu u kreiranju javnog mnijenja, kao javni servis građana Brčko distrikta BiH, za razliku od privatnih medijskih kuća, koje, sukladno pravnim regulama, imaju veći prostor za „manevar“ u programskoj politici.
Da bi Radio Brčko ostvario taj cilj i izvršio predviđen zadatak, njegov rad financira se iz budžeta Brčko distrikta BiH, dakle javnih sredstava, sredstava građana Brčko distrikta BiH, državljana BiH. Upravo zbog ovog razloga, menadžment Radija Brčko se ne smije upuštati u vratolomije i egzibicije ove vrste. Menadžment Radija Brčko ne smije dozvoliti da njegov program bude realiziran na jezicima, pismima i izgovorima, koji nisu u skladu sa pravnim regulama, te, posebice naglašavam, tradicijom i kulturom naroda, koji žive u Brčko distriktu BiH, odnosno BiH. To je čista provokacija i, slikovito rečeno, trpanje prsta u oko građanima Distrikta, koji nikada nisu govorili ekavicom.
Nažalost, problematika ove vrste u Brčko distriktu BiH nije prisutna samo u realizaciji programa Radija Brčko, kao javnog poduzeća, nego se javlja, što je još opasnije, unutar odgojno-obrazovnih institucija. Danas je sasvim normalno da se naša djeca u vrtićima, osnovnim i srednjim školama odgajaju i obrazuju „na ekavici“, da već sada žive na nečemu što nije njihovo i što im se jednostavno nameće. Ovo su sve javne institucije, pa je sramotna činjenica da Vlada Brčko distrikta BiH ništa ne poduzima, kako bi se spriječio tihi, perfidni, zločin nad našom djecom, omladinom, onim populacijama koje sutra treba da održe BiH kao jedinstvenu i samostalnu državu, domovinu svih naroda. Pitam se samo kako reagiraju roditelji, kada im djeca dođu iz vrtića ili škole i počnu „pevati pesmicu“, usred Brčko distrikta BiH i BiH.
Ovdje valja istaći da određen radni kadar dolazi u Brčko distrikt BiH iz države gdje je upotreba ekavice normalna, temeljena na tradiciji naroda tog podneblja, ali da to nikako ne smije biti opravdanje za upotrebu ekavice na valovima Radija Brčko i u odgojno-obrazovnim institucijama, odnosno u državi BiH, koja nikada u svom višestoljetnom postojanju nije baštinila ekavicu kao izgovor.
Vidjet ćemo da li će nadležne institucije vlasti Brčko distrikta BiH učiniti nešto kako bi se, prije svega, spriječilo kršenje pravnih normi, ali i zatiranje bosanskohercegovačkog identiteta i entiteta. Evo prilike velikim pobornicima jedinstvene, samostalne i neovisne BiH, dušebrižnicima naroda BiH, da se pozabave suštinskim problemima, koji nasrću na identitet njihovih naroda, a ne da se bave trećerazrednim „egzistencijalnim“ pitanjima u sklopu već zahuktale predizborne kampanje.
I sad se sjetih Danice, prave Srbijanke, nastavnice bosanskog jezika i književnosti, koja mi je dvije godine predavala ovaj predmet u osnovnoj školi u Zenici, 1994. 1995. godine, u, kako neki kažu „džamahiriji“, koja je, bez ikakvog ustezanja, bojazni ili nelagode, sa radnim kolegama govorila na ekavici, kao i sa nama učenicima u „neformalnim razgovorima“, ali su časovi i nastavni plan i program realizirani isključivo na bosanskom jeziku i dva pisma, latinici i ćirilici. Držala se starog pravila: sedmica latinica, sedmica ćirilica, a ekavicu je čuvala za sebe i svoju dušu.