Kako je “zaustavljeno” slijeganje tla u Tuzli?
Nakon sto je lokalna vlast zatvorila kancelarije Fonda za sanaciju steta nastalih usljed slijeganja tla u Tuzli ostecenima su ostala otvorena jedino vrata tuzlanskih advokata koji tuzbe usmjeravaju na Rudnik soli Tusanj, Opcinu Tuzla i Direkciju za izgradnju Tuzla.
Direktna odgovornost Rudnika i indirektna odgovornost Opcine i Direkcije stvorila je zacarani trougao jer je Fond za sanaciju steta negdje nestao.
Gradani Tuzle i drugi osteceni subjekti traze obestecenje za stete na svojoj imovini vec poravnatoj bagerima i zasutoj novim debelim slojem kamenja i sljunka. Oni nemocno gledaju nove vizure grada vracajuci se iz kancelarija svojih advokata koji su ih izvijestili da ce njihove parnice trajati godinama i da odmah trebaju platiti propisane sudske takse. U tom sudaru ljudi i bagera nadvladala je teska gradevinska mehanizacija kojom upravlja lokalna vlast. Time se obznanjuje da je slijeganje tla u Tuzli zaustavljeno, jer je to administrativnim aktom receno, a ima li snagu poput one koja bi zaustavila kisu da ne pada ili zaustavila zoru da ne svane!?
Kolika god je bila silna ljudska zelja da zaustavi slijeganje tla u nasem gradu jaca je snaga prirode koja je uvijek u stanju da nadjaca upravo onako kako je svojom snagom rusila Tuzlu 60-tih godina proslog vijeka.
Tuzlaci koji svakodnevno prolaze ulicnim trotoarima i parkovskim stazama svoje poglede usmjeravaju u tlo po kojem gaze poskakujuci i povijajuci se kako ne bi zakacili izbocinu ili uvalu koju prolaze te u takvom kretanju tesko mogu da se opuste i da uzivaju u setnji i susretanju sa ljudima.
Neukrotiva priroda danonocno dise pod nasim nogama i pravi bore i otekline koje se uocavaju upravo na povrsinama tla koje graditelji zarobljavaju betonom i asfaltom.
Borbu sa stihijom vode mnogi gradovi na obalama rijeka i mora.
I Tuzla vodi borbu sa vodenom stihijom ali nasa razorna voda je ispod tla na kojem je podignut grad; ona je sada mirna podzemna voda koja se preliva u meduslojevima tla u kojem pocivaju kamene naslage soli. U nasim slanim pecinama prica ta voda visestoljetnu pricu o njenom izluzivanju kako bi se nahranile mnoge radnicke porodice na prostoru tuzlanskog bazena.
Veliki industrijski sistem tuzlanskog bazena istrajava i danas i koristi slanicu iz lezista Tetima na Majevici.
Tuzlanska gradska slanica poput mirnog mora spava ispod nasih trgova, parkova i zgrada jer je svaka dalja eksploatacija za potrebe industrijske proizvodnje prestala.
I bilo je sve dobro prije deset godina kada smo slanicu ugledali na lokaciji Pinga , ne vise kao zapustenu mocvaru, vec kao uredeni park na kojem je pocivalo carobno oko jezera.
Nakon toga slijedile su godine neprekidne izgradnje lokacije Pinga.
Ka mjestu koje gradani pamte po ekstremnom ulegnucu krenuli su nebrojeni kamioni kamenja i betona, te konacno ugledasmo potporni bedem koji se uzdizao iznad sjeverne gradske saobracajnice.
Nasi su pogledi prema ovom prizoru bili tuzni i zabrinuti jer se i u nama stvara uvijek isto pitanje: Nismo li previse nasrnuli na prirodu u nastojanju da se zadovolje porivi prozdrljivosti i bezuslovne materijalne koristi?!
Utonula stara Pinga bila je poput slomljene ruke za koju je trebalo puno znanja i ljubavi kako bi se spasila od propadanja, trebalo je imati iskustvo poput onog koje ima drevna medicina, ali ne, postupilo se brzo i bez razmisljanja, stavljen je debeli gips na ruku pa sta bude.
Uboden je i fiksator, teski betonski most, u kosti slomljene ruke cija je tezina prekomjerna i zbog koje ova ruka nikada nece ozdraviti.
Danas je Pinga okruzena teskim potpornim zidinama na koje je polegnut “fiksator”, novi most koji nas iz grada vodi ka Gradini, po kojoj je isprepletana raznovrsna ograda od metalne do drvenih oblica, te na nas ostavlja utisak cudovisne teretli pojave.
Ta iznenadujuca predimenzioniranost mosta i bedema podsjeca na gradevine koje su gradili totalitarni sistemi, te ih se i danas sa uzasom sjecamo, poput svih zidova i ograda po Balkanu i Evropi u skoro minulom vremenu.
Nije li nam se desilo da smo zarobljenici magicne price o boljoj buducnosti i apsolutnoj sreci koja ce nas zaplaviti cim zamocimo noge u vodu slanih jezera na Pingi.
Mi smo ponovno culi da ce nas bolja buducnost i sreca zaplaviti kada se izgradi “Mellain”, objekat kapitalnih dimenzija koje ovaj grad nije ni u najtezim nocnim morama naslutio.
Graditelji novopodignutog objekta u srcu grada, koji izgleda kao tesko koplje zabodeno u njezno srce Tuzle, svjedocili su velikoj bitci sa slanicom jer je ona napunila temeljni krater objekta. Ali kada se u tom objektu budu otvorili slani bazeni koji obecavaju vjecni zivot vlasnicima bankovnih kartiaca, nama zarobljenicima magicne price o boljoj buducnosti udjelice se jedan visoki zid “MELLAIN”-a na kojem ce se moci plakati i to mozda samo nocu, onako tiho i nemocno.
Kolicina nasih suza bice ravna kolicini slanice koja je izvirala danima na mjestu gdje je podignuta mamutska zgrada, te slanice koja je u toj bitci potisnuta i koja nanovo ceka svoju priliku da se snazno izlije.
Ostaje nam samo nada da ovaj grad ipak nije vjecno izgubljen te da ce razum nadvladati ljudsku prozdrljivost i zaustaviti gradevinsko mahnitanje koje sa svojim bagerima pregazi svaki prostorni i planski urbanisticki dokument te ga na silu iskasapi i preoblikuje. Ono sto je najopasnije u svemu ta ista sila ili nasilnik zaboravlja da u Tuzli prebiva vjekovna prirodna sila sa kojom se niko normalan ne bih niti poigravao: dakle postoji mocna slanica, koja moze iznenada kazniti ljudsku nepromisljenost.
Autor: Alida Hrustanbegovic
Tuzla, 21.02.2014.