Posvećeno mojoj majci Bosi
***
Uskoro će buknuti krik u meni, a tog sedmog marta 2012. godine, šetao sam sasvim spokojno Distriktom Brčko. To je lep grad u susednoj Bosni i Hercegovini. Mala država u državi u kojoj gradonačelnik predsedava Vladom. Bio sam daleko od kuće, a kljucao me je osećaj da nešto nije u redu.
Na Brčkom se i dalje vide ožiljci rata iz devedesetih, rošave fasade kuća, od gelera i bombi, svedoče da su ovi prostori nazadovali zbog rata. Završio sam poslovne sastanke, a zatim sam posetio staricu, majku moje prijateljice Vesne Sladojević, penzionisanu učiteljicu, ostarelu, ali punu snage, samu, u neomalterisanoj kući prepunoj cveća, s voljom da ostane tu gde jeste do kraja života. Uz tursku kafu, ratluk, na prohladnom tremu, slušao sam kako su zdravstveni sistemi u Bosni i Hercegovini, i Srbiji, baš loši, pogotovo za stare ljude o kojima se po inerciji brine još manje jer se smatra da su svoje odživeli. Pomislio sam da je mnogo simpatična, i da joj želim bolje domove zdravlja, ali i da nije bolesna pa da ne mora da ide do lekara do lekara, što je u Srbiji i Bosni mučan proces. U Srbiji se, recimo, na specijalistički pregled čeka i po 6 meseci, pa mnogi ljudi umru u čekanju, a lako se ne može ni do lekara opšte prakse.
Pozdravio sam se i odlučio da prošetam glavnom ulicom Distrikta Brčko, na kojoj se ne vide ožiljci rata. Nisam više hteo da razmišljam o zdravstvenim sistemima, i teškim temama. Bio sam umoran od dugog puta, prepodnevnih poslovnih sastanaka, i pomisli na povratak autobusom koji me očekuje u istom danu.
TEŠKO JE I KADA NEPOZNATO KUČE UMIRE
Šetajući stotinama metara, bez i jedne teške misli, u divnom, ledenom danu, video sam malo kuče, krupnih očiju kako umire, na trotoaru. Imalo je oko dva meseca. Sažalio sam se. Zagrlio sam ga, stavio ispod jakne, i odneo do Društva za zaštitu životinja. Drhtalo je i izdisalo, jer ga je neko bez milosti ostavio na hladnom betonu, da ga dobri ljudi nađu ili da skonča. Razmišljao sam da švercujem to kuče za Srbiju, ali pošto sam zaključio da mi to verovatno neće uspeti, zatražio sam pomoć od ljubitelja životinja koji su mi rekli da se ne bave spasavanjem kuca, već su mi dali broj azila.
Gledajući krupne oči tog kučeta, uvukla mi se u kosti neka neobjašnjiva tuga, kao da mi na rukama umire neko rođeni, a ne malo kuče, bez imena i vlasnika. Odneo sam ga do veterinara, oni su ga zbrinuli, nisu hteli ništa da naplate, a zatim sam pozvao azil. Uzeo ga je neki namrgođeni čovek, koji je izgledao kao kučeća smrt i zato sam se još više zabrinuo šta će biti s malim četvoronošcem. U tom trenutku sam predosetio da je smrt hladna i nemilosrdna i za male kučiće, pa sam mu poželeo neku lepu sudbinu, da ga neko usvoji i da preživi surove uslove azila. Nisam mogao više od toga nego da ga dam azilu, a ne volim kada se osetim bespomoćnim, jer sam u Srbiji naučio da kao novinar mogu dosta toga.
U desnom džepu jakne zazvonio mi je mobilni telefon. Nasekirano sam pomislio ko me i zašto zove dok sam u romingu, neću se javiti ako nema veće potrebe, odlučio sam u sekundi. Na displeju je pisalo „sestra“.
„Igore, Igore, oni se meni smeju, oni se meni smeju, a mama umire“, vrištala je polurazumljivo, zabrinuto, kao dete kojem nema ko da pomogne.
„Stani, udahni, ne razumem o čemu govoriš“, pokušao sam da je smirim.
„Mama je imala infarkt. Odnela je hitna pomoć jutros. Saznala sam i zvala sam iz Beograda zrenjaninsku bolnicu ’Đorđe Joanović’. Oni mi se smeju i prekidaju vezu. I kažu da dođem u Zrenjanin ako hoću da saznam kako mi je majka, i da ne dosađujem, ja ne znam šta da radim, poludeću od njih“, moja sestra je zvučala bespomoćno i očajno.
BOLNICA PUNA TAJNOVITOSTI
Tešim je i kažem da ću uraditi sve što mogu. Pozivam fiksni broj bolnice. Pozivam više puta. Izbacuje. Osoba na centrali se najzad javlja i drska je, neće da mi da direktni fiksni broj kardiologije, kao da je tajna, iako sam objasnio šta je povod. Neće ni da prebaci vezu na lokal. Zovem više puta, dosadan sam. Pretim da ću dovesti sve medije koje znam na njihova vrata. Najzad, prebacuju vezu, na lokalu kardiologije u Zrenjaninu javlja se osoba koja se ne predstavlja imenom i prezimenom:
„Dobar dan, kraj telefona je Igor Aleksić, novinar“.
„Izvolite“.
„Kako se vi zovete?“
„Nije važno“.
„Važno je. Čujem da se smejete mojoj sestri, majka mi je tu, zove se Bosa, tražila je informacije. Da li je umiranje vama smešno? Šta je sa vama?!“.
„Ne dajemo informacije telefonom“.
„Dajte mi lekara na telefon!“
„Nije moguće“.
„Slušajte me sad pažljivo“, počinjem da povisujem ton, „ili ćete mi pokazati papir da se majka odrekla dolaska porodice, ili ćete mi dati lekara, ili ću doći s policijom jer mogu smatrati da ste je kidnapovali i da je lečite mimo njene volje.“
Muk. Gledam na sat. Jedanaest je časova a majka je odneta iz stana oko sedam sati ujutro, mada su posle u dokumentaciji falsifikovali da je hitna pomoć preuzela u devet sati, isto kao što je sumnjiva njena saglasnost za lečenje, koju joj je poturila još hitna pomoć, a na kojoj se vidi njen drhtavi potpis, dok je matični broj građana i ostale podatke upisala druga ruka, što potvrđuje da je moja majka bila nedovoljno svesna i nemoćna.
„Daću vam lekarku“, kaže neljubazni glas.
Čekam. Sekunde su kao večnost.
„Halo? Ovde kardiolog“.
„Ima li kardiolog ime“, pitam.
Dama se pravi da ne čuje.
„Vaša majka umire. Pitanje je da li će preživeti. Učinili smo sve što smo mogli. Stavili smo joj privremni spoljni bajpas“.
„Da li će preživeti“.
„Ne znam. Verovatno ne.“
„Zašto su ljudi koji se javljaju na telefon odeljenja drski i nedozvoljeno šaljivi?“
„Ne dajemo informacije telefonom, imamo mnogo posla u sali“.
„A šta da sam u Kini, morao bih da dođem iz Kine da čujem kako mi je majka?“
„Nemam komentar. Mi moramo da štitimo podatke o pacijentima“.
„Zašto nije transportovana za Novi Sad, vi ne stavljate stentove, ona mora dobiti stent, zar ne? Već je jedanaest sati, i sami znate da je srce sve slabije!“
„Mi čekamo da se stabilizuje“.
„Vi čekate da ona umre! Moj otac će doći da je vidi, ona umire“, obavešatvam lekarku.
„Ne može“.
„Da li vas dobro pratim?! Vi ste rekli da uskraćujete zakonsko pravo da porodica vidi umirućeg člana, i da je ona sposobna da polusvesna, ili nesvesna, donosi odluke? Kao član njene porodice, kao najbliži srodnik zahtevam da je prebacite za Novi Sad, odmah, potpisaće moj otac papire.“
„Dođite pa ćemo razgovarati“, kaže lekarka, iako zna da sam u Bosni. „Doviđenja“.
INSTITUCIJE PROTIV PACIJENATA
Moj otac se pojavio u bolnici „Đorđe Joanović“. Bili su svadljivi. Nisu vratili majčine stvari, izgubili su ih navodno, pa su ih vratili kasnije, posle mnogo insistiranja. Bili su bezobrazni. Može im se. Lekarska komora Srbije, ali i Pokrajine Vojvodine nikada nije oduzela licencu nekom lekaru zbog korupcije ili lošeg rada. To su zvanični podaci. Zaštitnike pacijenata plaćale su bolnice, i oni su u stvari zaštitnici direktora bolnice. Tužilaštvo skoro nikada ne usvaja krivične prijave protiv lekara, već ih samo slaže u fijoke. Inspekcija ministarstva zdravlja, prvo traži od Bolnice da se sama izjasni o svojim greškama kroz komisiju koju imenuje, to se zove „unutrašnja kontrola“. Kao da od lopova ili ubice tražite da osudi sam sebe. Zatim Inspekcija Ministarstva zdravlja izlazi na teren i po pravilu ustanovi „da je papirološki sve u redu“. Pacijent je nebitan. Nije tu sistem zbog pacijenta, nego pacijent treba da se pokloni sistemu. I da nekog podmiti, ako hoće da preživi.
Autobus iz Brčko distrikta kreće se ka Zrenjaninu. Pola autobusa me gleda. Promiču koloritne panorame koje meni izgledaju sive. Obavljam neprijatne razgovore mobilnim telefonom. Odlučujem da iskoristim to što sam novinar. Prolaze sati. Već je skoro 15 časova. Zovem direktorku bolnice Đorđe Joanović, Gordanu Kozlovački. Sekretarica kaže da je mnogo zauzeta. Bože, šta bi bilo kad bi rodbina svih pacijenata koji umiru, nezadovoljna tretmanom, pričala s jednom direktorkom? Direktor je direktor, a funkcija je funkcija.
ŽIVOT SPASAVAJU PRIJATELJI
Pozivam u magnovenju mojeg druga Dalibora Bubnjevića, glavnog urednika Lista „Zrenjanin“.
„Dalibore, umire mi majka“.
„Kako mogu da ti pomognem, Igore?“.
„Ne mogu da idem posredstvom sekretarice do načelnice Okruga, nemam vremena, molim te daj mi njen privatni, mobilni broj“.
„Pozvaću je da kažem da ćeš zvati, a broj ćeš dobiti za minut“.
Stiže SMS sa brojem Tatjane Dulović, načelnice Srednjebanatskog Okruga.
„Dobar dan, izvinite što zovem“, kažem poluplačnim glasom iz kojeg izbija bes.
„Nije problem, ja sam izabrana da pomažem svim građanima”, izgovara frazu, ali toplo, tako da zvuči istinito.
Ispričam načelnici šta se dešava. Puna je razumevanja, kasnije sam čuo, ljubazna je prema svim građanima koji joj se obrate, takva joj je narav. Ona obećava da će pozvati direktorku bolnice. Već je blizu 15 časova, a moja majka nije transportovana u jedinu kliniku koja može da joj pomogne, a to je čuvena bolnica u Sremskoj Kamenici, koja je udaljena svega pedesetak kilometara od Zrenjanina, i kojoj je lokalna bolnica dužna da transportuje teške kardiološke slučajeve. Država je drži u mestu nasilno, i čeka da umre. Mimo volje porodice.
„Igore, direktorka bolnice kaže da je vaša majka već u Kamenici“, zbunjeno odgovara načelnica u novom pozivu koji je ubrzo usledio.
Zovem prijatelje u Kamenici. Moja majka nije tamo. Zovem bolnicu u Zrenjaninu. Sad počinjem da pretim tužbom. Kasnije na otpusnoj listi vidim da je transport krenuo u 15.05. Pet minuta posle poziva načelnice okruga. Dugih sat vremena nisam znao gde mi je majka. Lagali su. Ispostavilo se da je bila na putu između Zrenjanina i Sremske Kamenice, gde su je neke dobre sestre milovale, čuo sam kasnije, i molile da izdrži: „Evo, Boso, još malo pa smo u Novom Sadu, pa u Sremskoj Kamenici“.
SVE JE SJAJNO, SAMO NE UVIĐATE
Direktorka bolnice u Zrenjaninu kasnije će mi nevoljno napisati, posle deset mojih mejlova, „Kako je moja majka dobila najbolju moguću medicinsku negu“, izbegavajući da objasni zašto je majčin transport do bolnice koja može da joj pomogne kasnio satima, i zašto su članovi porodice sprečavani da je vide, i zašto je bila potrebna urgencija s vrha izvršne vlasti da bi transport krenuo, i zašto je osoblje bezobrazno i podsmešljivo prema članovima porodice umirućeg pacijenta.
Stižem u Sremsku Kamenicu. Pre toga sam zvao prijatelje iz TV Vojvodine. Svojim bogatim kontaktima moja dugogodišnja prijateljica, novinar i psiholog Gorjana Stojković pomaže mi da jedan od lekara dođe od kuće, da ne bi neko bio oštećen ko je na čekanju u urgentnom centru. Vaspitan sam da nikada ne urgiram na tuđu štetu. Njen poznanik je prvo odvezao svog oca, koji je istog dana imao infarkt, u operacionu salu, pa moju majku do lekara koji je dobrom voljom došao od kuće da je hitno operiše. Svet spasavaju plemeniti ljudi. Oko 16 časova je. Medicinsko osoblje baca sve nalaze krvi iz Zrenjanina u smeće i traže, nova, hitna laboratorijska ispitivanja. Sestra, ja, rodbina, stojimo u hodniku i molimo se Bogu. Najzad je u najboljoj ustanovi za srce u Srbiji, i možda će preživeti. Operacija dugo traje. Posle male večnosti izlazi kardiolog iz sale.
Mantil mu je krvav, išprican je mlazovima. Gunđa. Kaže da nije prvi put da Zrenjaninci nedozvoljeno kasne s transportom i da su majku više puta reanimirali. Smatra da je transportovana odmah, da bi srce bilo u daleko boljem stanju, a da je ovako zabeležen rad srca ispod 25 odsto, tačnu snagu srca izmeriće kasnije, objasnio je. Deluje veoma umorno i nesrećno.
Premostili su stentovima srce na način koji nikada nije rađen na njihovom Institutu. Dva stenta su naslonili u obliku slova T, jedan na drugi, da bi zakrpili razorene delove, a na jednom mestu dodali su i treći, ako sam dobro razumeo. Srce je razoreno, što od infarkata što od zakasnelog transporta. Reanimirali su je više puta. Mozak joj je u kraćim prekidima, zbirno, bez kiseonika bio oko 20 minuta, takav slučaj ne pamte. Može da se desi da joj mozak bude oštećen. Kasnije se pokazalo, da na sreću nije oštećen nimalo.
Njen slučaj će služiti kao primer za studente, za koji se nadaju da će ući i u udžbenike.
Majka tada ima 59 godina, mlada je da umre, smatraju, pa su pokušali sve što su mogli.
Vidim krv na zelenom mantilu lekara koja se sliva. Mnogo krvi. Vidim bele hodnike. Vidim jako svetlo koje postaje mutno. Ne smem da vrisnem. Taj čovek se mnogo trudio. Zove se dr Tihomir Miljević. Sve sestre su ljubazne. Da li sam ja u Srbiji? Ovo ne izgleda kao tipična srpska bolnica, svi odgovaraju na pitanja, ne samo meni, već i rodbini svih bolesnika koji su u čekaonici. Osećaju se pomešana toplina, ljudskost, život i smrt. Čuveni institut u Sremskoj Kamenici, zaostatak zdravstvenog sistema bivše Jugoslavije.
Meni je loše. Daju mi da popijem vode. Sedam na stolicu u hodniku i čekam. Provoze moju majku na nosilima. Ne izgleda kao da je živa, gleda me praznim pogledom, a ja mislim kako je jedino 59 godina zgodno vreme za umiranje u Srbiji. Narednih dana je obilazim.
Normalnoj svesti dolazi posle oko mesec dana. Lekar prepisuje evropski lek efient. Lekovi na listi zdravstvenog fonda su zastareli, majka ne može da se leči njima, kutija košta na crnom tržištu 90 evra, a u susednoj Mađarskoj 70. Kupujem prvu kutiju na crnom tržištu, a ostale kutije naručujem iz Mađarske. Kažem majci da ne brine što joj je penzija 250 evra, ukupnu svotu od 150 evra mesečno za sve lekove obezbediće njen sin i rođaci. Samo neka bude živa. Zdravstveno je osigurana, a više od pola penzije morala bi dati na lekove kako bi nastavila da diše. Srbija.
„Onaj ko nema para, u ovoj zemlji može da bude mrtav“, rekla je moja majka i bila je u pravu.
BORBA PROTIV VETRENJAČA
Odlučio sam da testiram ceo sistem, mada sam unapred znao da će zrenjaninska bolnica biti „u pravu“, nekoliko dana posle zbivanja, počeo sam da se sistematski obraćam institucijama.
Prijavio sam slučaj glavnoj tužiteljki Srbije Zagorki Dolovac, s molbom da dodeli predmet nekom drugom tužilaštvu, pošto i ona zna da se ne pamti slučaj da je lokalno tužilaštvo podiglo optužnicu protiv nesavesnih lekara. Zagorka Dolovac je slučaj upravo dodelila tužilaštvu u Zrenjaninu. Nekoliko dana posle moje krivične prijave stigao je crnohumorni poziv da moja majka dođe na prvi sprat Tužilaštva koje nema lift! Pozvao sam tužilaštvo i pitao, da li su pročitali krivičnu prijavu da je majka polusvesna, i da joj srce radi ispod 30 odsto, te da ne znam kako zamišljaju da ona dođe, ali da mogu oni doći do nje. Zaključio sam da krivičnu prijavu u tom momentu nisu pažljivo ni pročitali. Nisu zvali. Nikada nisu odgovorili na krivičnu prijavu.
Prijavio sam slučaj Lekarskoj komori Vojvodine. Neka kopija ovog dokumenta bude kao refren, jer sva pisma poslata institucijama ličila su na ovo.
Lekarskoj komori Vojvodine – Sudu časti
PRIJAVA PROTIV OSOBLJA OPŠTE BOLNICE
“DR ĐORĐE JOANOVIĆ” U ZRENJANINU
Predmet: nesavestan rad koji je ugrozio život i zdravlje Bose Aleksić
Moja majka Bosa Aleksić, rođena Mitrić, 1952. godine, pozvala je u sredu 7. marta 2012. hitnu pomoć u Zrenjaninu. Imala je najteži oblik infarkta sa zatvorene tri srčane aorte, što je kasnija dijagnostika pokazala. U zrenjaninsku Opštu bolnicu stiže između 8 i 9 izjutra. Doživljava kliničku smrt, reanimiraju je i stavljaju joj privremeni bajpas. Do ovog momenta nemam primedbi. Ćerka Snežana Joksimović, rođena Aleksić, kontaktira nekoliko puta odeljenje kardiologije. S njom se šegače, prekidaju joj vezu, konstatuju da Beograd nije tako daleko od Zrenjanina i da dođe ako je šta interesuje. Uskraćuju joj osnovnu informaciju o statusu Bose Aleksić, što je kršenje zakona. Pozivam bolnicu i uz pretnju advokatom daju mi osnovne informacije, oko 11 sati, da je majka već operisana i da je životno ugrožena, najavljujem svoj dolazak sa puta. Otac Milomir Aleksić odnosi u 13 časova stvari, od njega ne traže nikakvu saglasnost niti ga puštaju da umiruću majku vidi. Posle mojih urgencija majka stiže u Sremsku Kamenicu oko 16 časova. Pošto nije pri sebi, tj. polusvesna i uplašena, ne potpisuje odmah saglasnost, već oko pola sata kasnije, što je mogao i srodnik da je bio sa njom. Lekari je četiri puta reanimiraju, i stavljaju tri stenta. Osoblje u Sremskoj Kamenici se u svakom trenutku ponaša kako se očekuje od visokih profesionalaca, koji potvrđuju da je jedva preživela, a ja dodajem da nije smela čekati na intervenciju.
Molim da se istraži zašto je rodbina isključena iz procesa odlučivanja, zašto nisu davane najšturije informacije, zašto Bosa Aleksić u Sremskoj Kamenici nije bila najkasnije u podne, i zašto se moralo dodatno tražiti da ljudi u zrenjaninskoj bolnici rade svoj posao.
Osoblje zrenjaninske bolnice nije moju majku u najkraćem roku isporučilo Sremskoj Kamenici i to je dokazivo na sudu, i tu se nemaju preispitivati stručni koliko organizacioni razlozi, tj. razlozi donosilaca odluka. Evidentno je da je jedina terapija ugradnja stenta koja se u Zrenjaninu ne obavlja, a da je u kardiologiji blagovremeno postupanje od presudnog značaja.
Smatram da su nesavesnim radom radnici zrenjaninske bolnice ugrozili majčin život. Svestan sam da mojoj majci ovo neće pomoći ali da je zrenjaninska bolnica poznata po aljkavosti i javašluku, svaka čast izuzecima, a ovo će biti moj pokušaj da se stvari poprave. Molim Komoru da preduzme mere iz svoje nadležnosti protiv odgovornih lica, na dobrobit pacijenata koji bi se našli u ovakvoj situaciji u budućnosti. Zrenjaninska bolnica gravitira Institutu u Sremskoj Kamenici, pa pošto je podzakonskim aktima omogućeno direktno i efikasno slanje bolesnika u nju, od javnog je interesa saznati gde nastaje problem u Zrenjaninu. Podsećam Komoru da 2006. godine Bolnica u Zrenjaninu nije dobila isprva akreditaciju od resornog ministarstva jer su uočeni ogromni nedostaci u oblasti urgentne medicine.
Na kraju Vas molim za sledeću statističku informaciju, koliko je prijava Sud u poslednjih pet godina razmatrao, i koliko je procentualno rešio na korist pacijenata, a molim eventualna imena tih pacijenata i lekara kojima je izreknuta javna opomena ili kakva druga mera. Ako takvi slučajevi uopšte postoje. Ovde mislim na lekarske komore Vojvodine i Srbije. Unapred zahvaljujem.
Napomena: imenima osoblja vas ne mogu snabdeti jer se takozvani zaštitnik pacijenata na moje poruke još nije odazvao, ali vama to neće biti problem da dobijete zvaničnim putem.
U Zrenjaninu,12.marta 2012.
S poštovanjem,
Igor Aleksić,
novinar
Nikakav pismeni odgovor na ovu prijavu protiv zrenjaninske bolnice nikada nisam dobio, mada sam tražio više puta.
ZAŠTITNIK PACIJENATA PROTIV PACIJENATA
Prijavio sam slučaj usmeno zaštitniku pacijenata zrenjaninske bolnice Spasi Janjiću, koji je bio poznat po tome da je i 2011. odbijao da novinarima lista „Blic“ da banalne statističke podatke o broju prijava pacijenata. Nikada nije imao vremena da se sretne sa mnom, zvao sam ga na destine puta, nikada nije bio prisutan na radnom mestu, tako su govorili.
Prijavio sam slučaj Inspekciji Ministarstva zdravlja. Čekao sam godinu dana da odgovore kako su svi papiri u redu oko slučaja, a na zakasneli transport jednostavno su ignorisali da daju odgovor.
Prijavio sam slučaj ombudsmanu Pokrajine Vojvodine, i molio da ne uzima mišljenje inspektora u Novom Sadu jer su upravo bili u novinama s aferom mrtve bebe za čiji medicinski tretman su napisali da je bio vrhunski. Naravno da nije bio u redu.
Pokrajinski ombudsman je pozivajući se na mišljenje novosadskih zdravstvenih inspektora, napisao kako je sve u redu.
Prema Zakonu o informacijama od javnog značaja tražim svu dokumentaciju o slučaju moje majke od Bolnice, direktorka nikada nije postupila po tom nalogu.
Moj novinarski izvor mi je rekao, pošto ju je postavila Demokratska stranka, da se na sastanku te stranke žalila kako dizanjem prašine oko slučaja moje majke napadam ne nju lično nego Demokratsku stranku, da će ona pobediti, ali da sam ih zatrapao kojekakvim inspekcijama. Ona će pobediti! Čujem da su sve te inspekcije bile na ukusnim ručkovima. Ruka ruku mije. Gospođo direktorka, da ste pravi lekar ne bi vas postavljala stranka, već stručnost i znanje! Ne, nisam napadao Demokratsku stranku. Napadao sam sistem, unapred znajući da neću pobediti, već da ću krivce makar namučiti.
Institucije u Srbiji vređaju zdrav razum. Pacijent nikada nije u pravu.
PREGLED NA ULICI
U trenutku kada je prošlo neka dva meseca od operacije, Majka ne može da se normalno kreće. Traži od Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje naknadu za tuđu negu i pomoć. To je novčana pomoć koja se dodaje najtežim bolesnicima. Fond iako ima u nazivu „invalidi“ nije prilagođen za ulazak invalida u zgradu!
Uzimam majku u naručje, nije mnogo kilograma u njoj ostalo, stavljam je u taksi. Jedva diše. Prolazi sat vremena. Taksimetar otkucava paralelno s majčinim teškim izdisajima. Čekamo kao ludaci na parkingu ispred fonda, tj. na trotoaru u promentnoj ulici. Izduvni gasovi guše moju majku. Penjem se na sprat, i vičem da ću ih prijaviti, ne mogu teški invalidi čekati na ulici, ubeđujem ih glasno. Bezimeni lekar iz komisije silazi. Kaže da ne idu po kućama. Pregled je ustvari identifikacija. „Ljude ovde donose i na nosilima“, obavestio me je on. Gleda u sliku sa lične karte, gleda u majku. Uzima dokumentaciju i odlazi. To je bio „pregled“. Puka identifikacija. Zvuk vrata koja se otvarajaju na šezdeset sekundi i zatvaraju. Kakav besmisao i mučenje najteže bolesnih! Njen zahtev, naravno, odbijaju, jer smatraju sa tadašnjih 26 odsto funkcije srca da može da sama obavlja kućne i životne poslove. Bravo za sistem!
Prijavljujem Republičkom ombudsmanu da Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Zrenjanin pregleda pacijente na ulici koji tamo čekaju i po nekoliko sati, kao i da zgrada nije prilagođena za ulazak invalida. Na pismo sam čekao tri godine! Početkom 2015, stigao je odgovor Republičkog ombudsmana da je Fond prekršio mnoge zakone, i međunarodne konvencije, da je takav odnos prema invalidima nezakonit i ponižavajući, i da moraju da zgradu adaptiraju. Jedina institucija koja je tri godine oklevala i najzad napisala da sam u pravu. Kraj je 2015. godine. Nikakva adaptacija nije krenula.
EPILOG
Svake dve nedelje, idemo u ambulantu, umesto majke, da podignemo recepte za lekove, od kojih većinu plaćamo, čekajući lekarku Snežanu Sudarski koja je ljubazna ali preumorna, bez osmeha, pošto dnevno mora da pregleda na desetine pacijenata. Oko 60 ljudi za osam sati.
Ljubazni su i predusretljivi, naposletku, i u zrenjaninskoj bolnici, ali to ne popravlja štetu koja je napravljena pre tri i po godine. Moja je majka trenutno u bolnici Instituta u Sremskoj Kamenici. Stentovi su se zapušili oko 95 procenata. S obzirom na stanje, lekari kažu da je toliko poživela samo zahvaljujući neverovatnoj volji za životom.
Razrezaće joj grudi, nabolji lekari, najbolje bolnice u zemlji, izvadiće srce, biće na aparatima. Izrezaće joj vene s nogu i premostiće zapušene delove srca. Vratiće srce u grudi i pokušaće da je reanimiraju kako bi poživela još koju godinu. Možda će preživeti, a možda ne. Tako su rekli. Sada ima 63 godine, i preživela je jer ima sina i porodicu koji znaju da se bore sa sistemom, ali preživela je s najmanje desetak godina koje joj je neko ukrao.
Za nju bi bila spas transplantacija srca… ali, u Srbiji nema transplantacije srca. Bolnice ne rade takve zahvate još od raspada bivše Jugoslavije, koju su raznele bombe i geleri s početka priče, kao što su razneli i naš dobar način života.
Narod se plaši da zavešta organe jer mnogo njih misli, pitao sam mnoge ljude, da će ih neki korumpirani krugovi ubiti pa prodati njihove organe, ako se nađu na spisku donora. Istina je da podaci pacijenata nisu zaštićeni, politički centri moći su ovih dana objavili papir s punim imenom i prezimenom na kojem piše da je izvesni A.K. lud, što je osudio i poverenik za zaštitu podataka o ličnosti Rodoljub Šabić, uz pokretanje nadzora nad radom medicinske ustanove “Laza Lazarević” u Beogradu. Da je čovek možda lažov može biti javna stvar, ali njegovi medicinski podaci morali bi biti dobijeni samo uz odluku suda!
Kada sam 2012. godine viknuo osoblju zrenjaninske bolnice da su najgori u Evropi, oni su se smejali. Njihov zvonski smeh je odzvanjao gradskim ogovaranjima. “Neka je novinar moćan, ali sistem je moćniji od bilo kojeg pojedinca, ne može on ništa!” Nedugo posle toga istraživanje Evropskog parlamenta pod nazivom European Health Consumer Index (EHCI), pokazalo je da je Srbija na 35. mestu po kvalitetu zdravstvene zaštite, tj. da ima najgori zdravstveni sistem u Evropi. Ni ja ne kažem da nema divnih lekara ili sestara, ima ih mnogo, ali sistem nam je napravljen da odbija ljude od lečenja i blagovremene dijagnostike. Moja porodica se bolno uverila u to, i mnogo je proplakala zbog toga. Zato, kada bivši ministar zdravlja Tomica Milosavljević beži u Nemačku da operiše kičmu, ili kad aktuelni ministar zdravlja Zlatibor Lončar kaže da evropski izveštaji nisu baš tačni, ja u svojim očima osećam mnogo bačene prašine. Ta prašina, izjeda, grebe, iritira ali ne može da prikrije istinu da je zdravstvo u Srbiji očajno, zaista najgore u Evropi, a možda i jedno od najlošijih na svetu. Što je najgore, nikada ne kaže unakaženom pacijentu ni izvini… Reč izvini ne postoji u zdravstvenom sistemu Srbije.
(FOTOGRAFIJA MOBILNIM TELEFONOM: moja majka i rođena sestra)
Igor Aleksić
P.S. Od septembra 2013. godine ponovo se rade sporadične transplantacije srca, i to samo u jednoj ustanovi, u Kliničkom centru Srbije. S obzirom da su iznimne i da nema dovoljno donora, može se smatrati da jedna lasta ne čini proleće, tj. da u Republici Srbiji nema ozbiljnog programa transpantacije srca, bar ne po dužini lista čekanja…