Janko je seoski predator. Posjeduje sve te silne nekretnine po selu i ne zna što će s njima. Da posjeduje toliko stanova u Zagrebu ili apartmana na moru, bio bi multimilijarder. Dobro, možda ne baš milijarder, ali sigurno bi normalnije živio nego sada. Skupljanje nekretnina nije bio njegov hobi, bilo je to nešto što je radio za budućnost, bar ga je tome majka naučila kad je bio manji. Posao je preuzeo od nje. Ona je, doduše, bila sitna riba u tome. Nekad ju je pokušavao zamisliti kao lika u nekom romanu iz doba realizma. Realizam je još jedino pamtio iz srednje, oni su najviše pisali o selu – realistično. Pokušavao bi svoju majku smjestiti među te likove i likuše, skromnu ženu velikih snova i male pameti, okruženu sitnim seljacima i velikim lopužama, prljavim i neurednim, okupanim u blato. Tako je zamišljao realistično selo. A i kako bi drugačije kad nisu imali betonske staze i ceste, blato je bilo posvuda, kaljuga izmiješana sa svinjskim, psećim, pačjim govnima. Njegova bi majka u tom njegovom sanjarenju nosila neku narodnu nošnju – nije točno znao koju, valjda neku slavonsku, šokačku, vrag bi ga znao. Ona ne bi pričala, samo bi skupljala, skupljala kuće po selu. Što će biti kada kuća više ne bude, kad ih sve skupi, to se nije pitala, ipak nije imala previše mozga. Janko se pitao, on je čak i srednju završio, ipak je imao neko znanje, mnogo više znanja nego ostali seljaci i babe po selu.
Janko se pitao što će biti kada više ne bude mogao skupljati nekretnine, kad sve babe u selu poumiru i kad sve njemu ostave. Tko bi onda mogao dati sliku slavonskog sela, kako su nekada pisali realisti!? Kakvu bi oni sliku danas naslikali riječima, što se može reći o slavonskom selu, o selu koje je propalo, o selu koje su podjednako uništili isti oni političari koji se u njega kunu i koji lažu narod da im je ono svetinja (a istovremeno ne znaju držati motiku u rukama) i svi oni koji su iz njega otišli, ostavljajući za sobom nejake roditelje Janku na milost i brigu, da ih dohrani pa da mu u oporuci babe ostave tu nekretninu, poluraspalu kuću i frtalj jutra dvorišta, šljivik i bašču kao naknadu što se brinuo o njima do smrti. Ako je htio i ona dva jutra zemlje što imaju negdje u ataru, morao je dodatno platiti, ali istina je da on novaca nije imao. Imao je samo jebene kuće i jebena dvorišta, nekretnine koje su se gomilale kako je koja baba umrla.
Realisti bi mogli napisati kako je poslije rata i Slavonija umrla. Ljudi koji su u njoj živjeli su umrli, ili odselili, ili umrli, ili odselili, ili naslijedili nekretnine onih koji su umrli ili odselili. Ljudi su najviše odlazili u Irsku, u Norvešku, u Njemačku, u grob – tamni, crni, hladni grob, noseći sa sobom najsvečanije odijelo koje su imali, pokoju sitnicu koju bi babe posadile kraj njihovih hladnih obraza i sigurno sjećanja na neka ljepša vremena, prije rata, prije ratova, kad se imalo posla i kad su svi bili mladi, lijepi, veseli i kad nisu ni razmišljali da će Janko naslijediti njihovu kuću i luk u bašči. Janko, seoski predator. Zloguki gavran svakoj nepokretnoj babi koja već zna da joj se bliži kraj čim ju je sin iz Njemačke predao Janku na brigu, kao da neko prokletstvo nosi na leđima taj nezgrapni čovjek, čudnih grudi, čudna držanja, nejednako velikih ušiju zbog kojih su ga zajebavali kroz svih dvanaest godina škole.
Poslije rata svi su u Slavoniji umrli, ili se odselili. Mladi su otišli na studije, u grad, ako se još išta u Slavoniji može nazvati gradom. Otišli su u grad, u Irsku, u Norvešku, u pizdu milu materinu, ostavili su i šljivu i njivu nekom drugom da se s tim zajebava, jer oni se neće bakćati time za siću. Ne bi se, istina, bakćali time ni za cijelo bogatstvo, sića je samo dobar izgovor za bijeg od doma, u nešto novo nepoznato, u neku avanturu koju živi lik iz holivudskog filma na kom smo odrasli, koji u osamnaestoj godini odlazi iz gnijezda ne bi li živio svojim životom, slobodan da vlastitim roditeljima pokaže srednjaka i time im zahvali za žrtvu koju su podnosili zbog debila kom su se radovali i zbog koga su pucali iz pištolja u hladnu zimsku noć one davne osamdeset i neke. Mladi su ostavili kuću jeftino izgrađenu na kredit s niskom kamatom koji je s ratom i propao, ostavili su jutra i jutra zemlje u arendu, ostavili su sve i pobjegli jer im se gadi mentalitet kom i sami pripadaju. Kod nas su, kažu, ljudi pakosni i zlobni na selu, zavidni i sitne duše, što i nije daleko od istine. Janko je bar to znao, svi su ga potajno mrzili, iako mu nitko nije htio biti konkurencija. Kažu ti isti mladi da nas je politika pokvarila, ona prijeratna nas je sjebala i zavadila, a ova poslije rata dokrajčila. Jave se tu i tamo neki politički glasovi koji pozovu na jedinstvo Slavonije, na rad i slogu, na zasukane rukave i nova radna mjesta – jave se, ali brzo nestanu, nekako se izgube u udobnosti fotelje koju su krvlju, suzama, spermom i znojem zaradili – u strankama. Pozovu ti glasovi nekad ponosnog slavonskog seljaka da zasuče rukave – i zaradi im kruh. Jave se, pozovu, ali zapravo, kažu Slavonci, samo lažu. Koji kurac za njih i glasamo, ne znamo ni sami – tako vele. Što će ljudi, seljaci, nepismeni, ne znaju. Ne znaju pa puste ovima s kravatama da ih jebu, iz mandata u mandat, još od monarhije, preko komunizma, sve do demokracije. U svim oblicima vladavine seljak ga jedini prima u dupe. A što će jadan, kad je nepismen, samo se naguziti zna.
Nastavi tako Janko misliti da bi realisti imali podosta pisati o današnjem stanju slavonskog sela. Dalo bi se i tu romana sastavljati, kao nekad što su znali o slavonskim šumama, propadanju vlastele, odnosu prema ženama, problemima države i crkve. Ih, to kad bi se krenulo, ne bi bilo ni stajanja. Isto i o Janku. Dala bi se možda čak i knjiga o njemu napisati. Ta što fali!? Mogla bi mu se natovariti neka problematična žena, možda i koje dijete koje bi zakompliciralo stvari s novcem, moglo bi se pisati i o bolesnim roditeljima koji su možda čak i od raka oboljeli – a od čega bi drugo. Dodaj tu još znatiželjnu susjedu koja zna sve tračeve po selu, lokalnu pijanduru, nekog policajca, eventualno kurvu koja daje za siću, može i političara koji je nekako povezan s kurvom i pijandurom, umišljena frajla koja misli da je iz grada, a prošla bi i obitelj koja seli u Irsku te sve one babe koje je Janko služio i naslijedio. U svakom je selu jednako onoliko tužnih priča koliko i napuštenih kuća razbijenih prozora i zaraslih dvorišta. U svakom je selu duplo manje duša nego što ih je bilo, uvijek onoliko manje koliko ih je otišlo ili pomrlo od raka u srednjim pedesetima.
Nastavi tako Janko misliti i zamisli se u svijetu u kom su svi ljudi iselili i sve babe pomrle i sva sela Slavonije ostala njemu na upravljanje, na čuvanje. Možda dok ne dođe neka sposobnija vlast, možda dok ne dođu neki novi ljudi, možda dok ne svane opet neko zlatno doba civilizacije u kom usjevi sami rastu i beru se, a možda dok ne usavršimo robote da sve rade umjesto nas. Tada bi Janko čak i prodao dvije, tri kuće za jednog takvog robota, da ne mora sve jadan sam. Ovako, dok još može maštati i ne razmišlja o prodaji nekretnina koje je naslijedio. Neka ih, tko zna, možda se jednog dana vrate ljudi, u njegovom srcu ima mjesta za sve.