Da sam u osnovnu i srednju školu išao sa Samirom, Amirom, Mitom, Kadirom, Slađanom, Ivanom, Jasminom, Anom, Oliverom, Igorom, Srđanom, Nemanjom, Svjetlanom, Gordanom….
Da sam u osnovnoj klupu dijelio sa Amirom, a u srednjoj sa Samirom.
Da smo svi bili zajedno u istom razredu bez EUROPSKIH PREDSTAVNIKA – SFORA, UN-a, CRVENOG KRSTA i ostalih kurčevih organizacija i posmatrača.
Da smo na odmoru ostajali sami, bez nastavnika.
Da smo se zaljubljivali, dijelili užinu, išli na ekskurziju, prošli prve poljupce, mladalačke ljubavi, prva pijanstva, prve cigare, prve kafe, prvi izlasci…
Mi!!! Koji nismo znali niti nas je zanimalo – ONO, TO – što je sada najvažnije. Danas se uspjehom smatra kada se zabuljena žena i časna sestra uslikaju zajedno i ta fotka osvane na internetu. Danas se uspjehom smatra kada hrišćani i muslimani u Mostaru zapjevaju zajedno ( vidjeh to neki dan na netu… ).
E pa ja nisam ni znao koji smo MI bili talenti i giganti, i to već u osnovnoj pa onda i u srednjoj školi… Svađao sam se samo s onima koji mi ne bi dali da prepisujem od njih ili bi me prijavili kad luftam.
Ali onda dođoše neki ozbiljni, stariji i rekoše oko čega se trebamo svađati. Objasniše nam koji su pravi razlozi za svađu! Počeše da nam obrazlažu ko smo i šta smo. I onda, 25 godina poslije, na dnevniku gledam kao važnu vijest to što su se neki tamo u različitim odorama bez svađe i mrtvih glava, poslikali.
Gospodo strani zvaničnici i domaći političari nacionalne orijentacije, JA i MI smo 12 godina, svaki dan, išli zajedno u školu i opstali… Stidite li se toga što ste učinili generaciji '73-'74? Osjećate li grižu savjesti što 25 godina živimo ovako kako živimo? Je li vam drago ili žao kad mi generacija odlazi iz zemlje? Smatrate li uspjehom odlazak onih koji nisu sretni pod vašim zastavama? Osjećate li se odgovornim za odlazak medicinskog kadra koji treba da nas liječi ili će te ih zamijeniti s ovim fakultetlijama iz Kiseljaka i Travnika?
NE znate, NE možete i NE želite vi NAS više u istoj školi!!! Jer onda ne bi bilo ni vas!