U neka doba mi je dosadio intelektualni rad, pa sam se opremila alatom i bacila na opipljivo stvaralaštvo. Masa puta ubrzanje, dobra ideja, ja ću prototip, pogon proizvodnju, ima prijatelj tatu koji ima pogon, eto me putujem, dobar-dan, dobar-dan, znači imate pogon?
Da, može, kad, kako, koja količina, kako ćemo plaćanje.
Pa, velim ja, na mene se već vodi porodična radnja koja je u sasvim drugoj branši. Mogla bih recimo NVO da osnujem pa da tako…
– A ne, ne, ne – nema govora! – skoči čovjek kao oparen.
Ja zatečena, ne razumijem šta nema govora, kad ono nema „NVO“ govora. Naime, njega, tako poštenog čoeka, je u jednom trenutku neki NVO kontaktirao da bude dobavljač za neki projekat, ali nije sve išlo po protokolu, već se stavka „koliko košta proizvodnja“ definisala po principu „ks, ks, dođi malo ‘vamo… znači mi ćemo da stavimo 10 KM po jedinici iako je prava cijena 5 KM, pa ti na kraju dobijaš sedam a mi tri, a, valjal’ ova?“
Tu se siromah čovjek sablaznio, zaprepastio, prenerazio, zgrozio i zaključio da je NVO najveće zlo. Ne nepoštenje, ne konkretni pojedinici ili narod bez integriteta, već određeni vid organizacije tog naroda. Okej.
Ima tome i tri godine. Još uvijek razmišljam šta mi je bolje – žonglirati sa pedeset varijabli i živjeti od proizvodnje, ili se vratiti u stolicu i prodavati pamet.
Najgluplja vrste krize je ona koja te tjera da pametuješ za pare, a proizvodiš za svoju dušu.
P.S.
Godinama sam pisala blog na blogger.ba. Nisam znala koliko sam čitana, i koji procenat ljudi ostavlja komentare. Kod mene bude tako, dva, tri, pet komentara, nekad nijedan. A onda sam u stranicu ugradila onaj neki dodatak za praćenje saobraćaja i napravila eksperiment. Inače dobro poznata po upbeat, pozitivnom i praksi-okrenutom fazonu, napisala sam post u kojem dižem ruke od svega, pljujem, pišam i serem (da prostite) po svemu, navodim kako nemam sreće u poslu, ni ljubavi, kako su mi sva prijateljstva lažna i kako je moj život teško sranje, a moje furanje da sve to nije tako – potpuno uzaludno i smiješno.
Broj posjeta se utrostručio! Postojeći posjetioci se vraćaju, novi se pojavljuju, pljušte komentari (nemoj, budi jaka, možeš ti to). Sutradan sam objavila grafikon sa statistikom posjeta.
Tek nekolicina prijatelja je osjetila potrebu da se zajedno sa mnom svemu nasmije.
Kako tad, tako i sad, uvijek i svudgje, ali valjda neće vo vijeki vjekova, majkumu, Amin!
Za konkurs