Bila jednom jedna priča o crvu koji je živio u toj-i-toj kanalizaciji i koji je, igrom srećnih okolnosti, došao do nekih novina… Zahvaljujući svojoj crvljoj pismenosti, saznao je iz tih novina da ima života i van kanalizacije, da drugi crvi žive u mesu, u voću, a ne kao on – u govnima. Ali, pošto je taj crv bio više čistom inteligencijom ljubopitljiv, nego mazohizmom odnjegovani apsurdofil, upita on svog mudrog oca Crva Seniora, zašto zaboga, pored mesa i voća, i drugih životnih mogućnosti, oni ipak žive u govnima? Ko to ne bi upitao mudrog staratelja, životnog vodiča i bihejvior modela? pa je tako, kao i svaki drugi dobronamjerni otac, i ovaj je bio iskren prema svom potomku, čak dirnut njegovom bistrinom, te mu odgovori čistu smrdljivu istinu
Zato, sine, što je ovo naša domovina!
Vau!
Stadoh i jedno vrijeme bukvalno ne pomakoh se s mjesta.
Nađoh se, odjednom, u svijesti. U centru centara svoje svijesti. Svijesti o govnima, svijesti o mesu i voću, i drugim paralelnim svjetovima, svijesti o nesvijesti drugih crva o mojoj svijesti i mojim govnima… Nađoh se u čudu kako i dalje ima života, uprkos svemu tome.
Da je čovjeku podaren jedan crvlji zivot, šta bi prvo izabrao? Meso ili kanalizaciju? Voće ili meso? Jabuku ili krušku? Oca ili jabuku? Oca ili mater? Sebe ili mater? Da je crvu podaren jedan ljudski život, kuda bi prvo otpuzao? Da jede do granice žderanja ili da puže dok ne prohoda, pa da goni svijetom te svoje dvije noge i kotrlja glavu i produbljuje svoju svijest?
Teško je ne postaviti pitanje, a još teže odgovarati jer to znači stati i zapitati se. To znači stati i zapitati se dva puta. To znači stati i pitati se dok se ne nađu neki odgovori. A traganje nije milo pogotovo kad je tako neizvijesno.
Ovo je početak jednog svjesnog puzanja prema odgovorima…