Snijeg pada, čisti, bijeli, neuprljani snijeg.
Sasvim dobra rečenica za početak školskog pismenoga zadatka, recimo na temu “Najdraže godišnje doba” kakve se ponavljaju u našem školstvu zadnjih pola stoljeća.
Ne,ovo nije priča o tome,ovo je priča o snjijegu.
Ja lično ne volim zimu i snijeg,i ne zbog toga što ne volim skijanje i sankanje,nego zbog nemogućnosti da se normalno krećem.
Pod tim normalno podrazumjevam mogućnost da se ode do trgovine, na posao, po dijete u školu.
Te jednostavne stvari u Cazinu,općenito u Krajini postaju nemoguća misija,a opet uredno nam se svima naplaćuje održavanje tih puteva.
I ti poslovi se dobijaju rade ili bolje reći ne rade po nama običnim ljudima van tokova politike i stranaka neshvatljivim načinima.
Pamtim još i danas izjavu jednog od direktora tih firmi zaduženih za održavanje puteva koja je glasila ; “Snijeg nas je iznenadio”.
To je bio njegov odgovor na pitanje nekog novinara zašto su ceste neprohodne i ja bih to razumjela da je snijeg pao u junu,ali to je bilo u januaru,pa ako ga tada nisu očekivali,kad onda smatraju da bi trebao pasti?
Možda nikada?
Neka područja, nazovimo ih “gradska” su u malo boljoj situaciji,ali recimo da pokušate otići nekome u posjetu u neko selo,pa mogu vam samo poželjeti puno sreće,jer će vam trebati.
Kad god nešto nije uredu ili kad se neko usudi požaliti samo se odgovornost prebacuje sa jedni na druge,i čovjek shvati da je bolje da sjedi u kući i ne radi ništa osim da čeka da zima prođe.
Ko je kriv,čija je odgovornost, svake godine ista pitanja i bez odgovora i svake godine iznenađeni snijegom, baš kao kad se neko iznenadi kad vidi pijesak u pustinji.
A mi kao da smo navikli na sve to,pa se više ničemu ne čudimo,ni zatrpanim cestama, ni snijegu u januaru,ni životu kakav nas je snašao.
Znate kad političari kažu da smo na korak od Evropske unije, e pa mi zaista jesmo korak daleko,doslovno samo korak, ali kad vidim šta se dešava ovdje i kako se srlja u propast na svim poljima onda je taj korak pretežak,nepremostiv i dalek.
Ponekd gledam preko Korane i pitam se šta je to tamo tako bolje,jer to je zapravo samo drugi kraj te iste livade i onda shvatim.
Narod,on je drugačiji,bori se za svoja prava.
Mi se bojimo tražiti da nam vlast,i onima kojima vlast daje unosne poslove održavanja cesta ne budu iznenađeni snijegom u januaru.
I dođemo doo onog; “Kakav narod , takva vlast”.
(ZA KONKURS)