<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Kahva – kult ili navika

15. juni 2011, 12:00

Koliko često pijemo kahvu? Ujutro, u podne, nakon objeda, na pauzi, nakon sklopljenog posla, na spoju, kad nam neko dođe,.. i kad nemamo što drugo pametnije raditi. S kim? Sa bračnim drugom, djecom, prijateljima, rodbinom, dragom, dragim, radnim kolegama, gostima, poslovnim partnerima, ljubavnicom, ljubavnikom, poznanicima, nepoznatim osobama, dok čekamo prijevoz, red na nekom šalteru, odlazak na intervju za posao,... i vrlo često sami. Šta, ustvari, tada činimo: pijemo li kafu iz potrebe ili samo navike? Definitivno je pijemo iz navike, a nema ništa gore u životu od toga da vam nešto postane navika!

Nesporno je da kafa, tačnije ispijanje kafe, predstavlja dio bh. kulture življenja, društveni fenomen, jer Bosnu i Hercegovinu bez kafe, ćevapa i bureka ne možeš zamisliti. Mnogi idu dalje pa tvrde, što i nije daleko od istine, da se u Bosni i Hercegovini stvorio „kult kahve“, usavršavajući mljevenje, pečenje (kuhanje), služenje i ispijanje kahve do najsuptilnijih detalja. Kahva je postala integralni dio svih drugih običaja, ali i samoj sebi svojstven običaj. Zato o kahvi nije moguće voditi racionalan razgovor lišen emocija.

Ispijanje kahve, kao i sam kvalitet i vrsta, drastično se promijenilo tijekom dugogodišnje historije Bosne i Hercegovine. Danas, u modernom dobu, je ispijanje kahve, ako poredimo sa tradicijskim načinom življenja i rada u BiH tijekom prošlih godina, postalo obična navika, nažalost, pa više ne govorimo o „ispijanju“ kahve, nego o „pijenju“ kahve, kao da je riječ o vodi, soku. Sve je nekako pošlo naopako, pa i kahva. Nema više one vrijednosti ispijanja kahve, kao društvene pojave, koja je bila pokazatelj povezivanja ljudi, stepena tolerancije, jer nisi mogao sa svakim popiti kahvu, niti na svakom ćošku, ali je kahva uvijek bila svečani čin nekog poštovanja, dokaz da si, ispijanjem kahve, postao dio nekog novog društva, da si priznat kao ličnost sa svojim djelima i stavovima.

Ispijanje kahve vršili su svi društveni slojevi, nije bila samo privilegija bogatih, jer je značila neku „obvezu“, osnovu življenja, upravo zbog nabrojanih vrijednosti. To se dešavalo kada supružnici zajedno ispijaju kahvu, što je dokaz ravnopravnosti i harmonije u jednom domaćinstvu, djeca počnu ispijati kahvu zajedno sa roditeljima, čime im se priznaju njihove godine, radnici sa svojim poslodavcima, službenici sa pretpostavljenim, poslovni partneri itd. Tada su nastali i specijalizirani ugostiteljski objekti za ispijanje kahve – kafane/kahvane/kahve, koje su se kasnije, modernizacijom, pretvorile u nešto sasvim drugo.

Tada je nastala i svojevrsna „podjela“ kahve, s obzirom na njenu prirodu i svrhu, tako imamo bijelu kahvu (pije se obvezno uz doručak i namijenjena je „početnicima“), bosanska/crna kahva (kahva bez mlijeka), zatim doljevuša/priljevuša (kahva u koju se više puta dolijevala vrela voda, radi uštede), kahva razgovoruša (kahva uz koju se razgovara dok se u društvu pije), kahva sikteruša (kahva koja se poslužuje gostima kao znak da je vrijeme da odlaze), te kahva šutkuša (kahva uz koju se šuti ili sasvim malo govori dok se pije).

U pravilu, servira se jaka crna kahva, malo zaslađena. Time se dokazuje osobenost, te se da drži do sebe i do svog društvenog statusa. Samo osobe s jakim razlozima, rezignirane zbog starosti ili bolesti, odstupaju od tog pravila. Po tome kakva vam je kahva ispečena i servirana, možete zaključiti koliko vas domaćin cijeni i voli. Jaka crna kahva govori vam u prilog, a "tanka" odaje, između ostalog, i domaćinovu rezerviranost i škrtost.

Isto tako, danas je uvriježen izraz „ispeći kahvu“, kojeg koristimo ne pitajući se zašto se i kako tekućina „peče“. Malo je poznato da se kahva, prije, dok je bila naše „crno zlato“, pripremala tako da se, prije zalijevanja vrelom vodom, malo „zapeče“, kako bi se poboljšala aroma, dobro promiješa i vrati na vatru da se "digne" do vrha džezve, no ne smije prekipjeti. Nakon što kratko "odstoji", da se slegne, ljeva se u findžane (šalice). Šećer i mlijeko se serviraju posebno i dodaju po želji, baš kao i bosanski rahatlokum (gdje je negdje i obvezatan prilog pravoj bosanskoj kahvi).

Dosta toga se zaboravilo ili se pogrešno tumači danas, jer se ispijanje kahve, vremenom, pretvorilo u naviku. Tako, kada naručimo kahvu, vrlo često naručimo i vodu, sok, negdje nas ni ne pitaju, samo donesu, a velika većina ne zna zašto se služi ili naručuje voda uz kahvu. Ovo je možda najbolji primjer koliko se cijenila kahva, svako zrno, pridavao značaj samom procesu ispijanja kahve, kao društvene pojave, fenomena. Danas, vodu pijemo poslije kahve, dok se to, prije, činilo sasvim suprotno. Voda se pila prije kafe, kako bi se grlo, jezik. ždrijelo očistili od svi drugih okusa, „prljavštine“, da kahvedžija u potpunosti doživi okus kahve i upotpuni kahvenisanje, uživanje uz ugodan razgovor, u opuštenoj atmosferi, ili jednostavno u tišini.

A danas imamo običnu, kratku, dužu, produženu, sa hladnim ili toplim mlijekom, šlagom..., pravi se kao na traci, serijski, o kvaliteti da ne govorim,... Danas ne ispijamo kahvu, već samo „poštujemo“ modernu jednoobraznost, učmalu svakodnevnicu, formalnost, činjenje reda radi. Pijenje kahve smatramo „normalnim“ ne otkrivajući da ta „normalnost“ ne znači ništa dobro, kao što ne znači ni naše pitanje desetinama ljudi, koje sretnemo tijekom dana, „kako si, šta radiš, šta ima“, jer nas odgovor na ta „pitanja“ uopće ne zanima, čak ni ne zastanemo da pogledamo u oči sugovorniku, pod izgovorom žurbe, zaokupljenosti bitnijim stvarima.

Ne gledamo pijenje kahve kao ozbiljan društveni fenomen, događaj koji treba puno više da znači, osim činjenice da nam treba ujutro da nas „podigne“ i da spada, poslije vode, u najjeftinije piće u ugostiteljskim objektima u kojima je „zabranjeno sjedit 'nako“, treba da kaže o osobama, njihovim idejama, socijalnom statusu, toleranciji, odgovornosti, karakteru.

A ona to doista jeste. Društveni fenomen, ozbiljan fenomen koji se prožima kroz sve pore naših života. Danas, kada kažemo ili pitamo, idemo li na kahvu, pijemo li kahvu, kad ćemo na kahvu, i slična pitanja, dakako ne mislimo na gore opisanu tekućinu. Vrlo često ta „kahva“ nije kahva, nego druženje, razgovor, i drugi oblici komuniciranja među ljudima, koje završi sa sokom, ili nekim drugim pićem (koje vrlo često nema veze sa kahvom), a nerijetkota kahva okonča uz meze, gozbu, zahladu svake vrst. I opet kažemo, bio sam na kahvi.

Prije početka pijenja kahve, moramo pokušati ispijati kahvu, kahvenisati. Dokaz da smo uspjeli u tome je da, poslije ispijene kahve, odemo raspoloženiji i pozitivniji, nego što smo bili prije prvog srka. Današnje pijenje kahve jedan je od primjera, dokaza, koliko smo, kao ljudi, sve udaljeniji jedni od drugih. Na kahvama se slušamo, ali ne čujemo, gledamo, ali ne vidimo. Rijetke su kahve, koje potvrde ljudskost u nama, bliskost sa Čovjekom.