Kada govor mržnje liši slobode aktivizam

za konkurs

tinagdz / 21. Mart 2021

Aktivizam je često jedini način borbe protiv nakaradnog sistema. Sistema gdje se biraju najveće 'rvatine, Srbi i Bošnjaci. Sistema gdje se jedva dočeka neka prirodna, ili u ovom slučaju, epidemiološka katastrofa da se ljude etnonacionalnim emocijama ucjenjuje za nekoliko vakcina. Tu aktivizam lomi svoja koplja i ne umije ustati.

Obespravljeni pogrdnim sistemom, koji uspijeva preživjeti upravo suradnjom onih na vrhu, građani/ke osjećaju da postoje dva puta, suočiti se s istinom i dobro posrnuti ili lizati podove onih vladajućih da im je fin i čist put do lopovluka. Ovaj drugi put dovodi do govora mržnje prema ovim prvima. Međusobno se kolju, a nitko na kraju nije sretan, tzv. famozna pravda se čeka godinama na sudu, kada ishlapi psihičko i fizičko zdravlje. Kada je se dočeka, svatko na taj slučaj zaboravi. Apsurdno je kada se za vlast, ako je se tako može nazvati na ovim prostorima, okrivljuju glasači/ice, tj. narod koji je glasao gladan, gol i bos te izmanipuliran. Ali dobro, ako je u svrsi stranačkog PR-a, onda je to opravdano, je li tako?

Neće govor mržnje oštetiti stranačkog oportunistu/icu, u prvi mah će potegnuti tužbu jer odmah namirišu poziciju moći čim sjednu u klupe vijećnika/ce pa nadalje. Govor mržnje žari i pali one na terenu, koji se bore za prava marginaliziranih, dok se njihove obitelji hvataju za glavu i pitaju što im to treba u životu. Nedavno uhićenje aktivistice i novinarke Nidžare Ahmetašević dovodi u pitanje humanost institucija i daje do znanja ljudima da će dobiti po ušima ako svašta pitaju i rade. Baš kao što su nas to naši stariji učili odmalena. Što postoji sistem ako se pojedinci/ke ne mogu suprotstaviti, je li sistem stalna pojava koja se ne mijenja? Zašto se profesija aktivista/ica i novinara/ki konstantno miješa s vandalizmom, bezobrazlukom i neposlušnošću? Koja je onda funkcija tih profesija?

Doduše, postoje i oni koji vjerno služe svojem narodu pisajući članke o svojim žrtvama, svojim danima obilježavanja ovog i onog i svojim blagdanima. Nije govor mržnje toliko na društvenim mrežama, koliko je skriven u nečinjenju. Izuzetak od reakcije najveći je oblik govora mržnje. A to se uči kod kuće i na ulici, odvraćajući glavom na sve vrste nasilja. Noseći transparent za Dan žena čula sam komentare žena poput: „evo opet onih!“ koje ne znaju da to radim i zbog njih. Ali nema aktivizam pljesak niti političku potvrdu, on se nalazi obespravljen u policijskoj postaji na 24 sata, sam, gol i ponižen. Jer država ne dozvoljava reći ni: „a!“ ovima što ništa ne rade zavaljeni u svojim stolicama.

Aktivizam ujedno želi spriječiti govor mržnje, a zapravo ga često izaziva. To je onda jedan začarani krug iz kojeg često nema izlaza. Svaki prosvjed – eto onih koji za ljudima uzvikuju. Svaki konstruktivni članak – eno pametnijeg koji zna bolje, a usput koja uvreda ne škodi, jer to je online svijet, može se. Kad pedofili mogu ostati nekažnjeni (jer nema zakonske kazne) što djecu uznemiruju online putem, što ne bi obični ljudi iliti širitelji/ice mržnje zaustavili/e svoje prstiće da tipkaju opravdavajući se pod krinkom slobode govora?

Meni se čini, preostaje samo „block“ opcija jer alternative nema. Militarizacija javnog diskursa ugojila je ove na vrhu, a bome i vakcinirala prije reda. Kaže se da uporni ostaju, u ovom slučaju se to može prevesti kao traženje pomoći od međunarodne zajednice i one nevladinog sektora, jer ih lokalna zajednica prva šutne na ulicu. No, to i jest „elan“ aktivizma, da se nastavi kad je najteže, dok ta istina, koja se uveliko zna, ali je dobro ušuškana među povlaštenom elitom, ne izađe na vidjelo. Jadna li je ta država koja treba slobodan aktivizam.

 

ZA KONKURS

 


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.