Živjeći u bosanskohercegovačkom društvu, poimajući kako ono ne zadovoljava, ni svoje kolektivne, a ni moje ili tuđe individualne neophodne potrebe i želje. Teško je posmatrati društvo kao nešto što je stvar pojedinaca. Društvo u kojem mi živimo, je rezultat tragične i teške prošlosti, isto tako je i rezultat nimalo pametne dugogodišnje neodgovornosti i nesposobnosti ljudi koji su činili i koji čine institucije. Nesposobnost se uviđa kada vidimo da pojedinac koji ima dovoljno političke moći, uopće ne uspjeva da realizira bilo kakav interes, što države, što društva. Neodgovornost je više osobina koju može imati i običan čovjek, i političar. Tako da ja zagovaram ideju gdje ćemo mi kao pojedinci i pripadnici bosanskohercegovačkog društva na svaki mogući način, zahtjevati od svih onih koji imaju, i koji će imati imalo političke moći, prvenstveno da budu sposobni. Red je i to veliki da onaj koji ima vlast, da mora da bude sposoban čovjek, ne po kriterijumima nekih neviđenih zakona. Nego po kriterijima zdravog razuma. Stvar je jasna kada se kaže: „Imaš vlast, postavi stopostotne ciljeve, ostvari imalo procenata i nemoj imati procente u negativnim vrijednostima“.
Previše politički vezanih tekstova počiva na našoj sveopćoj kritici političara, države, društva, pojedinaca bez stava. Stoga ja uviđam da bh. političaru najteže pada kada mu kažemo, neka si ti nama „na vlasti“, ali ti nemaš pojma, ti si nesposoban. Kao što i jeste. Nemojmo se zavaravati, ne može grupa političara koji imaju određene sposobnosti koje trebamo cijeniti mnogo učiniti ako je okružena nesposobnim. Koji politiku gledaju samo kao posao, daleko od toga da shvataju kako je politika stvar društva, oruđe kojim činiš veće društveno dobro. Mislim kakav je to posao, gdje ti ne bi trebao ništa novo da ubacuješ, nego da prihvatiš onaj okvir zakona pod kojim jesi, i da odradiš sve unutar tog okvira, i da paralelno poboljšavaš i mjenjaš zakone.
Razmišljajući za aspekta „običnog“ građanina, dolazim do povećane, ali i ne pretjerane želje za boljim funkcionisanjem naše države. Sam sebi govorim kako naš narod ne želi mnogo, da se iole dobro živi, da nema rata i da ono kako bi se narodski reklo bude bolje. Neka je svaki dan sve bolje i bolje, pa nek se drastične promjene vide tek nakon više godina. Ovdje ja najviše pričam o našoj toleranciji i skromnosti, gdje smo htjeli to ili ne, već odavno minimalističko društvo, bez pretjeranih želja. Hajde da učinimo sve, da ovakva država kakva jeste, da funkcioniše sa svim svojim vlastima i zakonima, i hajde da okrenemo kritički kurs u pravcu racionaliziranja stvari, a ne sanaranje o tome šta naši političari mogu, i ne mogu. Nerealno je misliti da mi možemo napraviti iole savršen politički sistem, ali sigurno da možemo iskoristi ovaj kako bi sve u državi funkcionisalo i kako bi cijelom našem društvu bilo bolje. Poruka je jasna, biti glas zdrav razuma, nije isto što i kritikovanje iz navike samo jer to nije po nekoj kletoj mjeri. Hoću reći da vidim prostor gdje možemo svi skupa biti mnogo kontstruktivniji i djelotvorniji pogotovo po onih pitanja koja su doista važna i koja vrijedi riješiti. Sa konstruktivnom kritikom i države, i društva, ćemo imati i bolje društvo, a Boga mi i državu.
Alen Delić