Kada će se Sarajevo suočiti sa Sarajevom?

Aldi Halilović / 14. April 2012

Već danima me proganja „Sarajevska crvena linija“. Tačnije, atmosfera koju su pojedini mediji pokušali stvoriti oko tih „srpskih stolica“ i sjećanje na 11.541 ubijenog građanina i građanku Sarajeva pretvoriti u obračun sa svim što je „tamo njihovo“. Na svu sreću, Sarajevo je ovaj put pokazalo svoje pravo lice, lice koje se godinama skrivalo po ćoškovima sarajevskih kuća i tek ponekad provirivalo i stidljivo ukazivalo na nepravde koje se čine.

Šta se dogodilo 6. aprila?

Zaustavljam taksi na Malti i započinjem najkraći razgovor sa taksistom.

- „Vozdra, samo pravo, do Titove.“

- „Može“, odgovori taksista i nakon kraće pauze nastavlja „ali ti je gore pravo sranje, Srbi postavili neke stolice, isto k'o 92'. Mogu samo do Skenderije.“

Klimam potvrdno glavom i razmišljam da li da mu objasnim ko je postavio te stolice i zbog čega ili da ga prepustim njegovoj mašti.

- „Allaha mi, treba to sve razjebat! Jesi li čit'o Sarajevo-X? Jebali smo im majku na komentarima. Kreteni postavili te četničke stolice usred našeg grada, k'o da smo se za to borili. Sve im to treba razjebat!“, nastavlja on svoj monolog.

Nakon ovoga, jedini normalan odgovor koji sam uspio izgovoriti bio je: „OK, stani ovdje, neću dalje (s tobom).“

Kakav civilizacijski šok! Kao da sam se probudio u nekom drugom Sarajevu, Sarajevu koje ne prihvata drugo i drugačije, Sarajevu koje mrzi, Sarajevu koje nije moje Sarajevo.

Crvena linija ranjenog Sarajeva

Pješke dolazim do centra grada, do „Crvene linije“ i opet vidim moje Sarajevo koje nikada nije bilo tiše, mirnije i dostojanstvenije. Opet šok u kojem se izmjenjuju slike kolone ljudi koja nečujno prolazi pored praznih stolica svojih sugrađana, djevojčice koja na jednoj od stolica ostavlja plišanog medvjedića svome bratu ili sestri koju nikada neće upoznati, starici koja sa suzama u očima panično gleda u nepreglednu rijeku stolica, kao da traži one na kojima sjede njena djeca...

Odavno Sarajevo nije impresioniralo svojim dostojanstvom kao ovog 6. aprila u kojem su građani odali počast svojim sugrađanima Igoru, Marku, Emiru, Zoranu, Safetu, Svetku, Ani i mnogim drugima koji nisu poginuli zbog toga što su bili Bošnjaci, Hrvati ili Srbi, već zbog toga što su bili ljudi.

Ipak, u Sarajevu nisu ubijani samo ljudi, već i grad. 11.541 čovjeka su ubili, a grad ranili. Tako ranjeno Sarajevo, izvana granatirano, iznutra vođeno lošom, nacionalističkom, politikom često se skriva od novog Sarajeva u kojem živi taksista sa početka priče.

Novo lice Sarajeva

Sarajevo koje je pod parolom „žrtve“ izgradilo Spomenik ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva i zaboravilo na djecu koja su samo par stotina metara dalje ubijena u „njihovom Sarajevu“. Ko zna... Možda su ta djeca bila drugačija? Politički? Ljudski? Možda su i desetogodišnja Milica Lalović i devetogodišnja Nataša Učur, ubijene iz sarajevskog snajpera dok su se igrale ispred svoje zgrade na Grbavici, bile potencijalni „ćetnici“ i vjerovatni ratni zločinci.

Sarajevo koje je dozvolilo da iz njegovih ulica istjeraju narodne heroje Pavla Goranina, Vasu Miskina, Omera Maslića, Janka Balordu, Miljenka Cvitkovića, kralja Tomislava, književnika Veselina Maslešu, legendu bh. planinarstva Josipa Sigmunda i mnoge druge koji se nisu uklapali u novu krvnu sliku.

Sarajeva koje i dvadeset godina poslije rata nosi hipoteku Kazana, Dobrovoljačke i kasarne Viktor Bubanj.

Ovi i još mnogi primjeri pokazuju kako je to novo Sarajevo ustvari klasični proizvod već poznatog balkanskog ratnog principa „trećine“ po kojem 1/3 neprijatelja treba pobiti, 1/3 protjerati i 1/3 prevesti na pravu vjeru. U posljednjem ratu, Sarajevu su 1/3 stanovništva ubijali, 1/3 protjerivali, a 1/3 pretvarali u neke nove Sarajlije. Sarajlije koji razmišljaju kao i taksista sa početka priče.

Istina je da Sarajevo još uvijek vodi bitku sa svojim novim licem. Licem kojeg se pravo Sarajevo i stidi i boji. Sarajevo ako zaista želi biti grad, glavni grad Bosne i Hercegovine, mora skupiti snage i suočiti se sa samim sobom. Suočiti se sa novim, poslijeratnim, Sarajevom koje svakim svojim potezom ostavlja prostor neprijateljima pravog Sarajeva da ga optužuju, ruše i provociraju. Tek tada Sarajevo opet može biti Sarajevo.


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.