Očevi nacija danas ne bi trebali da nas vode u budućnost.
Ali, kako se poslije rata nije oformio jak feministički lobi koji bi strukturu etnonacionalizma i etnopatrijarhata doveo u pitanje, tako ne supostoje kritički osvrti koji djeluju na prošlost i žensku svijest uopće. Zato je u nas još uvijek prisutna deprimirajuća ženska odanost patrijarhalnim obrascima i podržavanje muškog subjekta u svakom pogledu. Svakako, ovome doprinosi žensko licemjerstvo u pogledu ispunjavanja „zadaća“, ili svih zahtjeva kulture; treba se (dobro) udati, roditi djecu, hvaliti se uspješnim muževima, u javnosti se prikazivati sretnima, bez obzira na to s kakvim kretenima živjele. I umjesto da osvijeste sve one pogreške koje su njihove majke napravile u odgajanju, žene i dalje prenose iste ili slične obrasce na svoju djecu. I, tako stalno, i tako uvijek, u okovima.
Majka jutros kaže: „Ja ću nam uplatiti kod Nevze. Šta je dvadeset maraka?!“. Pokušavam da se izvučem govoreći: „Znaš da putujem krajem februara“. Ona mi kaže da zna, ali i da ću se vratiti do 8. Marta. Mijenja izraz lica. Pomislim da bi se mogla naljutiti, te ipak pristajem. Da slavim 8. Mart. Jer majka čuva moje dijete, pa gledam da joj ugodim. Iako bih se radije vrišteći bacila s prvog mosta.
Na spomen 8. Mart, vidim bijele svečane košuljice u crvenim karminima, tetrapak s natpisom 100% narandža filovan jeftinim vinom (ili rakijom), nakamarene karanfile na drvenim skalamerijama kod uličnih prodavaca, natpise: „ruža 3 KM“, veš koji tri dana kisne; vidim još i svog profesora Uzeira kako maše knjižurinom, uz povik: „A fino ste se, kolegice, mogli udati, usprkos ovom stresu“! Na spomen 8. Mart, čujem konu svoje majke kako joj priča da uz popodnevnu kafu svome mužu servira dva kolača s makom, poslije kojih on spava sve do večere, čujem majku petero djece koju sam srela ljetos poslije dženaze, kako se žali na glavobolju, kako ponekad rida od bolova, i kako joj muž ne da da ode doktoru. A ne da, zato što ona nema urednu zdravstvenu knjižicu, i zato što posjeta privatnim ambulantama ponekad košta jednog manjeg jagnjeta. Na spomen 8. Mart čujem starije žene koje mrze svoje muževe, braću, sinove, mašući sisama i mlijekom koje redovno ne halale, a i kako bi, kad je sve, od kako su dobile pravo na križić, raspeto u odlasku na jednu jebenu proslavu, koju im poslije muževi cijelu godinu prigovaraju. Žena kaže da treba otčepiti odvode, a dragi jedva čeka pa ravnopravno dobaci: „A znala si slaviti 8. Mart?!“.
Na 8. Mart suosjećam sa ženama koje cijeli život čitaju ljubavne vikend romane. Ujutru uz kafu. U autobusu do posla. Kad na poslu nema posla. Poslije ručka. Pred spavanje.
Na 8. Mart suosjećam sa ženama koje cijeli život čiste. Nisam sigurna da li to rade zato što hoće ili zato što muškarci neće. Prirodno obdarenije propusnošću (u vidu tjelesnih otvora), vječno su dosuđene prljavštinama.
Na 8. Mart suosjećam sa ženama koje nastavljaju da posmatraju bitku između feminiz(a)ma i ženstvenosti, gdje ženski industrijski kompleks „Volim se osjećati kao žena“ zastupa proglas novog (amerikanizovanog) vala ekonomske neovisnosti u kome plaću dobijate, ne kao adekvatnu kompenzaciju za rad, već da biste je potrošile.
Na 8. Mart suosjećam sa ženama koje su sklone osakaćivanju sekundarnih spolnih organa, izrezivanju dijelova tijela, radi postizanja ideala ženstvenosti u rijetkim trenucima kad njihovi ratnoprofiterskobandoliki muževi penetriraju ili u čestim trenucima kada ih predstavljaju svojim kolegama.
Poslije 8. Marta poželim da više nisam žena, neg’ otisnuto biciklo, koje tek treba uvidjeti hoće li stropoštavanje realnosti u hiperrealizam poboljšati odnose između nas, hoće li nabjeljena usta prestati biti falusna i hoće li politička ekonomija želje ukrutiti prometnu vrijednost sopstvene slike.