Sretna pobjeda Hrvatskoj!
Toliko radosti na mom FB zidu. Raduju se prijatelji, porodica, poznaninici. I ja bih da se radujem s njima. Ali jebiga, ne mogu. Sve bih dala da mogu da slavim kao moj prijatelj, Srbin, dijasporac, koji mi uzbuđeno objašnjava kako je hrvatski tim tako dobar, tako kompaktan, i da nemaju problem koji neke druge reprezentacije imaju kada im igrači inače igraju u rivalskim timovima. Voli fudbal i navija za malu zemlju čiji igrači i fanovi ostavljaju srce na terenu.
Za mene fudbal ništa ne predstavlja. Ali volim prvenstva. Obično navijam za Italiju jer Bosna nikad ne prođe, a eto, volim Erosa Ramazzottia i uvijek mi je bio sladak Del Piero. Jedno prvenstvo sam gledala u Njemačkoj, jedne od prvih godina kad je i u liberalnom Berlinu postalo OK da se navija za Njemačku (za one koji ne znaju, puno Njemaca, a posebno Berlinaca, ima taj problem sa svojom kolektivnom prošlošću pa se tako i mladi ljudi često ustručavaju reći da se ponose svojim porijeklom. Nezamisliv koncept, zar ne, da se neko stidi zločina svog naroda?) Te sam godine usrdno navijala za Njemačku.
Sjećam se zadnjeg puta kad sam od sveg srca navijala za Hrvatsku. Bila je 2008. Mostar. Ne pamtim više, ali može biti da sam nosila na sebi šahovnicu, možda sam je i na licu nacrtala karminom. Onako kako bih nosila i srpske, makedonske, slovenačke i kosovske boje kad bi se neko od njih plasirao. Onako kako uvijek provjeravam uspjeh ovih zemalja na Eurosongu. O politici tad nisam imala pojma i nisam ni znala da moram imati pojma o politici da bih u Mostaru gledala svjetsko ili europsko prvenstvo. Hrvatska je pobijedila, mi smo skakali, grlili se, gledali paradu vozila. Onda je počelo. Polako, s Tompsonovom Anicom, kninskom kraljicom. Nikad je nisam čula prije, ali pjesma o paljenju srpskih štabova mi se nije uklapala u slavlje. Kad se počelo skandirati “Ubij Turčina!”, otišla sam kući, s nekim osjećajem mučnine koji nisam znala gdje smjestiti. Ponavljam, bila sam tinejdžerka, nikakvog znanja o politici, niti interesovanja za političke teme nisam imala, nisam tad ni primjećivala U grafite po gradu. Samo nisam više mogla da se radujem u grupi gdje se radost zbog tvog tima poistovjećivala s mržnjom prema nečemu drugom.
2014te sam svjetsko gledala u Austriji, kao vatreni navijač, sve u dresu s dijamantnom jedanaestkom na leđima. Moji prijatelji iz svih dijelova svijeta i Balkana su navijali sa mnom i podržavali Bosnu, a ja sam podržavala sve njihove zemlje, uključujući Hrvatsku. Ali se sjećam te prve utakmice protiv Brazila i mase koja skače i skandira “Bog i Hrvati” i kako me u toj masi zaustavio nepoznat čovjek pokazujući na istu jaknu HNS-a koju sam i ja nosila i uzviknuo “A ti si naša!” i kako sam se nasmiješila pregrizivši jezik da ne kažem da nisam. Jesam bila, bez razmišljanja i svjesnog odabira, tolike godine, zbog prezimena, zbog porijekla, zbog škole u koju sam išla. Ali onda sam to prestala biti 2008.e godine u Mostaru. Jer mi se nisu palili štabovi i ubijali Turčini.
Nema to toliko isključive veze sa Hrvatskom, iako je ustašizacija hrvatskog fudbalskog navijanja već predmet izučavanja na fakultetima. U masi srpskih navijača osjećala bih se jednako neugodno. Prijatelj koji se vratio iz Rusije s prvenstva priča da se na utakmici protiv Švicarske sa Srpskih tribina cijelo vrijeme orilo “Ubi Šiptara”.
Stvar je u tome da je tužno. Tužno je šta znači radost na našim prostorima. Da u toj euforiji zbog pobjeda pozivamo na ubijanje. Jer ga nije bilo dovoljno. I jer današnja mala djeca ponosno trče pred kamere da uz pobjedu, proslave i genocid. Tužno mi je jer ne mogu da se radujem, svim srcem, kao taj moj prijatelj s početka priče koji se svjesno i oprezno drži podalje od svih političkih priča, jer samo tako može da gleda fudbal i uživa u njemu.
Ne želim da Hrvatska izgubi finale. Ali mi nije ni stalo da pobjede u toj utakmici. Jer mi kolektivno gubimo u jednoj daleko dužoj i važnijoj utakmici. Neko bi čak rekao, u sportu koji je najvažnija glavna stvar na svijetu.