Dobijem informaciju, s vana, da se otvara veliki park, u Sarajevu, kao najveci, u gradu, pa i u državi. Izvrgnut nevjerici da ne znam za to, da ne znam za takav događaj u vlastitom gradu, odem danas. Prošetam, spustim se, preko Alipašinog, ka tom, najružnijem dijelu grada, kao industrijskoj zoni,a nigdje nijednog pogona, sem skladišta i špediterskih kancelarija. Prošetam, sa nekom nadom da ce, napokon, taj dio grada biti, iole, ljepši, veseliji. Još park….još sportski centar…još zelenila, gotovo šest stotina stabala, novozasađenih. S prijateljem, koji je imao ista očekivanja. Na putu do dole, sirene službenih, bijesnih, vozila, zatamnjenih stakala…i more policajaca.. mi se, onako, pitamo, šta ce tolika policija..ko li to dolazi od stranih državnika u grad. Stigavši dole, dobismo odgovor. Stigavši dole, dobismo šamar. Stigavši dole, po ko zna koji put, razočarenje…u sve…
Baloni, žuti, plavi…boje naše države, boje naše Opštine. OK, mislim u sebi, fino, baš fino. Šetnica friško urađena, s biciklističkom stazom, iako pored samog korita, prljavog i neurednog, rijeke Miljacke. Ok, opet kontam, uredice se i to, polako.Gužva je ogromna, dosta ljudi, djece…Super, velim, što više djece, njima je to i namjenjeno. Ali, toliko likova u odijelima, sređenih ko za svadbe kakve..OK, mislim, ljudi se sredili, njihov izbor outfit-a, premda je u pitanju otvaranje parka za djecu i omladinu. Na samom ulazu, policajac,nam ne daje da baš svukud zalazimo, kaže da se sačeka dok ne prođe delegacija. Delegacija? Upitah se, gledajuci to more vesele djece, pa zar to nije njima namjenjeno? Hajd, tu je načelnik, to nekako i pripada njegovom nivou, da se pojavi, da dadne izjavu..Ok, mogu to razumjeti, prihvatiti.. U po frke, zavijanje sirena, troje-četvero vozila stiže.. sam predsjedavajuci Vijeca ministara, uz svitu pratilaca, savjetnika, uvlakača, tapšača ramena, uleti u masu. Koji ce, kurac, on tu? Upita me prijatelj, a i sam se zapitah. Đe je, ba, on na ovim regionalnim i evropskim druženjima političara, kad se skrivao po hodnicima, nemajuci šta reci, dok je jedan Vučic držao govore i dijelio lekcije. Đe je, ba, on kad se priča o bilo čemu, vezano za državne interese.. Đe je, ba, taj kantonalni premijer, ovih dana, kad nam zavrcu vodu dva puta dnevno? Sad je tu, kočoperi se, kao da je, u najmanju ruku, premijer jednog od švajcarskih kantona. Đe su, ba, svi ti sitni činovnici, federalni, kantonalni, opštinski, kad se treba šta raditi, sem slikanja sa glavešinama, stranačkim, pri otvaranju običnog parka za djecu. Kojeg su, da budemo pravedni, trebali napraviti prije deset, petnaest godina. Svi se pojave. Svi dođu, kad se šta otvori, kakav mostic, kakav podzid,kad se zakrpi neka ulica..NOkautirani, po ko zna koji put razočarani u sve, glavom bez obzira, razgulismo nazad. Nije to naš park. Nije to moj park. Džaba svih tih šest stotina stabala. džaba te šetnice, džaba sve…opet mi je draži mali park ispred moje zgrade, sa starom, iskrivljenom vrbom, sa par vitkih breza, sa živom ogradom. Zasađen je prije pola vijeka, al je moj. Ništa specijalan, ali je moj.
Želio sam o bojama. Ponavljam, plave i žute su prevladavale. LIjepe boje, nema šta. Meni je svaka boja lijepa. I zelena, baš je lijepa..očekivao sam da se ispod tih balona, ispod tih odijela i ispod tih kockastih glava, pojave i zastave i zastavice te, zelene, boje. Ništa protiv boja nemam..kažem, volim sve boje. Ne volim kad se razliju, kad ih zaprljaju..kad ih obeščaste. I žutu i plavu, što me najviše i boli, jer državu predstavljaju. Ali i crvenu, koja je sve blijeđa, koja je sve a samo crvena nije. Iz koje nastade i narandžasta…ista ta crvena,takva, obeščašcena i zaprljana, koja je i dopustila da haraju oni koji su i zelenu zaprljali…
Nada umire poslednja, kažu. Nada uvijek u čovjeku živi. Ova dva dana me dokusuriše. Izblijediše, definitivno, moje boje. Ostaše zastave i baloni..i još jedan, malecni, tračak te nade. Malecni, gotovo, nepostojeci..koji se još nada da sve te boje, na kraju, nece crne postati.