Odrasla sam čitajući Gričku vješticu. U to vrijeme poistovjećivala sam se sa Nerom i ne sluteći da ću nekoliko godina kasnije doživjeti strašnu sudbinu zlostavljanje žene. Stoljećima unazad žene su širom svijeta bile zlostavljane i svi mi sad na samom početku ovog vijeka, nekako mislimo kako je to daleko iza nas, ali je blizu kao i onda kad su žene spaljivali na lomačama uz prethodno strašno mučenje, kako bi one priznale da su ono što nisu. Pročitala sam da je još u 19.vijeku srpski knez Miloš, redovno dobijao izvještaje da su žene na smrt prebijane zbog optužbi da su vještice. Taj isti knez je zabranio Srbima da tuku žene i tako 1822. godine spasio ženu iz Božurnje koju su namjeravali ubiti zbog optužbe da je vještica. E Srbi, Balkanci…pa vi uvijek imate izgovor da tučete žene. Rođena sam u Zagrebu. U toku rata sam sa roditeljima izbjegla iz Zagreba u jedan mali gradić u Bosnu, odakle su roditelji porijeklom. Drugi mentalitet, jedan drugačiji narod, a i rat su moje prilagođavanje na novu sredinu doveli do čestih suza i jednog stanja potpunog očajavanja. Ali rat se završio, a ja sam počela da slušam narodnjake, turbo folk i sličnu muziku, oblačila sam se onako kako nikad dotad ne bih i mislila kako sam pronašla sebe. Onda se desila strašna tragedija. Moj otac je izvršio samoubistvo. Bila sam na poslu kada me šefica zovnula u njenu kancelariju. Znala sam da nešto nije u redu. A pošto sam sad bila prava Bosanka, nekoliko dana prije tog nemilog događaja “okretala sam šolju” i neko je vidio bijeli krst u talogu kave, a kažu da to ne valja. Vidjela sam oca kako leži na podu, policiju, majka me držala za ruku i ja sam se onesvjestila. Onda je došla rodbina, ona sa majčine i ona sa očeve strane. E tu je krenulo međusobno optuživanje. Ja sam imala 22 godine, ali sam sama sebe iznenadila kad sam povisila ton i naredila svima da šute. Stric je kasnije ušao u moju djevojačku sobu u kojoj sam plakala i iščekivala oca na vratima, da mi kaže da je živ. Moj stric, moj zamjenski tata…ali ne…sjeo je kraj mene i hladno mi rekao, da misli da ćemo se nekad opet sresti u životu. Sad s ovog aspekta, čini mi se da je nenamjerno bio tako hladan, ali tad u tom momentu sam ga prezirala i obećala sebi da se nećemo uopšte sretati. Sahranili smo tatu. Ja sam u njegov sanduk spustila knjigu sa bajkama, iz koje se sjećam jedino priče “Modrobradi”, i koja je opet govorila o surovosti muškaraca nad ženama. Tu knjigu sam dobila kao najbolja učenica u prvom razredu i jako sam je voljela. Tako sam se oprostila od tate. Posle sahrane užasno sam se stidjela. Taj mali bosanski gradić. U malim gradovima je jako neugodno živjeti. Tamo i kad ne upiru prst u vas, vi znate da pričaju o vama. Slažu priče kao kulu od karata, i čekaju vrhunac kada će se kula srušiti. Ali nastavila sam da živim. Međutim tek tad sam imala jaku želju da se vratim u Zagreb, da pobjegnem i da opet nađem malu sebe. Onda sam ponovo počela da izlazim. I opet narodnjaci. Ma primitivizam u kojem sam gotovo i uživala. Znate kada su vam sva vrata zatvorena i kad vam ne dopuštaju pogled u svijet, a vi se vratite korijenima, koje malo pokušate da uljepšate, ali tek tad postane primitivni. To je tragedija moje generacije.Tada sam već imala 24 godine. I već me rodbina počela smatrati starom curom. Tada se pričalo da nema muškaraca i da će mnoge cure ostati neudane. A ja, nisam birala, ali ipak, sta da vam kazem…nafurani momci, konobari, postali su glavna prilika u gradu… zatim nekoliko studenata, koji su godinama bili na prvoj godinu faksa, po koji momak još uvijek u uniformi sa završenim kursom za vojno lice…sve u svemu, da sjedneš i plačeš. Tada je došao trenutak proslave 5 godina od mature. Mi smo bili ratna generacija, tako da maturu nismo u naše vrijeme mogli proslaviti, pa smo se radovali ovoj petogodišnjici mature. Jedna naša koleginica iz razreda je u međuvremenu imala saobraćajni udes i poginula. U njeno ime na zabavu je došao njen brat. I tu počinje moja nova tragedija. Ali o tome ću pisati u slijedečem blogu…