Prije nekih petnaestak godina dok mi je kćerka još imala 5 – 6 godina, isto kao i sada, redovno sam pratio fudbal, uključujući i ligu prvaka, naravno. Vrlo često odmah po početku utakmice npr. Chelsea – Barcelona kćerka bi dolazila i pitala me: „ Koji su naši“ ? „Nijedni sine, ovi plavi su iz Engleske, a ovi crveno-plavi iz Španije“. „ A koji su nam bliži ?“, nastavlja ona uporno. Ja otprilike kažem:“Ovi iz Španije“. „Eh, onda za njih navijam“, rekla bi ona i sa tim bi završavali taj dio razgovora. Ovaj razgovor jasno pokazuje da je patriotizam normalan i skoro pa urođen ljudski osjećaj, koji se manifestuje po principu koncentričnih krugova. Više voliš svoju porodicu nego druge, zatim svoju mahalu ili svoj kvart, onda svoj grad, pa svoju državu ili entitet itd. Kao što već rekoh, to je normalan ljudski osjećaj, ali u našem slučaju, tj., u slučaju nenormalnih država i podjednako nenormalnih naroda, pojavio se značajan broj pojedinaca koji su shvatili da to i ne mora biti baš tako. Govorim o ljudima koji su patriotizam pretvorili u vrlo unosno zanimanje, odnosno koji vanjsku manifestaciju patriotizma naplaćuju na teret države ili naroda na koji se odnose, što je istovremeno i paradoksalno. Kad realnije sagledamo stvari, postoji na našim prostorima čitav niz firmi kojima je patrotizam glavna ili jedina djelatnost. Mnoštvo građanskih udruženja, „nevladinih“ organizacija, udruženja koja njeguju tekovine proteklih ratova, veliki broj sindikalnih udruženja, spada u gore navedene privredne subjekte i teško ih je i nabrojati. Ono što im je zajedničko je to da njihovi lideri i veliki broj aktivista ispoljavaju „svoje“ vizije patriotizme i za to primaju novčane naknade. Riječ „svoje“ sam stavio pod navodnike, zato što se njihov rad uglavnom svodi na naručene aktivnosti od strane njihovih sponzora, uglavnom političkih partija ili čak zvaničnih državnih ili entitetskih institucija. Ono što je, po meni, najtužniji aspekt vodećih ljudi u takvim organizacijama je činjenica da je praktični cilj njihovog patriotizma uvući se u što veći broj dupeta ili u dupe na što značajnijem položaju, što im je i način napredovanja u karijeri. Znači svo to mahanje zastavama, pozivanje na nacionalne i državne svetinje, najglasnije pjevanje himni i drugih pjesama patriotskog sadržaja, zveckanje oružjem, sve to u njihovom slučaju predstavlja lubrikante da bi se što lakše i što brže postalo čepić u nečijem nezasitom anusu, iz kojeg će ih ovaj opet, po želji i potrebi, puštati poput isprdka koji će glasno reći i uraditi ono što dupevlasniku ne priliči obzirom na društvenu poziciju. Kako dovoljno puta izgovorena laž postaje istina, tako u ovom slučaju i dovoljan broj manifestacija patriotizma sa ovakvim ciljem postaje rutina, pa pomenuti „patrioti“, taj kako sam već rekao, normalan i urođen ljudski osjećaj, počinju shvatati kao ljubav prema ljudima na društvenim položajima ili funkcijama, bez obzira na njihovo porijeklo, kao i moralnu i ljudsku vrijednost. Vjerujem da svi poznajemo, lično ili iz medija, veliki broj ljudi čija je jedina aktivnost polaganje cvijeća, prisustvo parastosima ili misama zadušnicama, učenje fatihe, čestitanje „značajnih“ datuma ili praznika i davanje izjava i saopštenja za medije, koji mogu biti svakakvog sadržaja, ali nikako sadržaja koji kritički ukazuje na suštinske probleme našeg društva ili društava, jer jedan značajan kotač u sistemu suštinskih problema su i oni sami.Postoje dva, po meni, genijalna citata u vezi sa patriotizmom. Prvi je onaj Oscara Wilde-a: „Patriotizam je vrlina zlih“, drugi je:„Najveći stepen patrotizma je sposobnost da ustaneš protiv svojih“. Vjerujem da su oba tačna, i primjere za tačnost istih, možemo susresti na svakom koraku, kao i kroz istoriju. Poznato je da je najveća sreća kad naplaćuješ ono što bi radio i besplatno, ali nigdje, osim valjda eto kod nas, nije moguće naplatiti ono što osjećaš. Ne mogu voliti ljude koji su u stanju ljudska osjećanja poput patriotizma ili vjere naplatiti. Gledajući logično, patriotizam u praksi predstavlja želju i volju pojedinca da učini nešto korisno za svoj narod ili državu. U ratu je jasno šta to znači, a u mirnodopskim uslovima je to valjda kupovina domaćih proizvoda, dobrovoljni društveno korisni rad, podrška sportskim kolektivima, kao i ukazivanje na nekorisne i licemjerne pojedince koji iskorištavaju tvoju državu ili narod, bez ikakvog stvaranja nove vrijednosti. U tom smislu, smatram i ovaj tekst vidom ispoljavanja patriotizma u praksi. Nema na čemu.