Nakon što su prestala škljocanja fotoaparata, utihnuše zvuci lopata, bagera i kamiona. Zbunjeni radnici i vozači angažovane mehanizacije se, kao što je i dogovoreno, nakon tih pet minuta vratiše na par kilometara udaljeno gradilište. Ostade samo zagrebana livada i sve se vrati u prijašnje stanje. Djeca iz obližnje škole nastaviše put do kuće po prometnom magistralnom putu bez trotoara.
Ali je zato naredne večeri i dana sve prštalo u lokalnim i republičkim medima. Slike bagera i radnika u banjalučkom naselju Zalužani koji tolikom silinom udaraju po travčicom pokrivenom šljunku ulile bi elan i najvećem dokoličaru iz jedne od lokalnih sportskih kladionica. Tolikom energijom su tukli da je sjevnula i pokoja varnica iz zdrobljenog kremena.
Gdje nestade sva ta sila zapitao sam se tog majskog jutra, kada sam idući na posao naišao kraj ovog „gradilišta“. Ne, nisam pogriješio dobro znam šta sam vidio na televiziji bili su upravo tu, bager, radnici kamion, radilo se udarnički. Priđoh još malo bliže, na svega pet metara od mjesta gdje je bila mehanizacija i nađoh se u čudu.
Ne više od tri kvadrata rasčeprkane livade i to je sve što su uradili, a kako su samo tukli u vijestima. Izgledalo je kao da ih ništa ne može zaustaviti. Pa ovo je za jedan školski čas mogao iskljucati jedan petogodišnjak sa malo boljom lopaticom za pijesak.
Ma kontam ja da je sva ta predstava sa radnicima, bagerima i kamionima bila samo za potrebe pres konferencije koju su gradonačelnik i prateća svita održali ispred 15 metara udaljenog Doma kulture u Zalužanima, ali nešto drugo mene brine.
Začuđujuće je da mašinerija i ljudstvo nisu mogli uraditi mnogo više za vrijeme dok je trajalo snimanje kadrova i izjave zvaničnika ( https://www.youtube.com/watch?v=I8rBsrT19e8 ) i dok su se na tom potezu vrzmali novinari provjerenih medijskih kuća čekajući da im iz njihovih centrala pošalju vozilo za povratak nazad u grad.
Ne, to nikako nije moguće, za tih, u najmanju ruku pola sata, morali su uraditi bar desetorostruko više.
Da li je moguće da su ljudi koji kreiraju lokalnu medijsku sliku i priliku postali samouvjereni do te mjere da i ne pokušavaju prikriti svoje šibicarske trikove. Od toga da budu prozreni mnogo veća briga im je izgleda bilo da ustupljene radnike i mehanizaciju vrate u dogovoreno vrijeme.
Da, oni su zaista neustrašivi, a i donekle su, ruku na srce, u pravu. Što džaba da glumataju više nego što treba, a uz to raubovati ustupljenu mehanizaciju i ljudstvo sve dok se gospoda novinari ne udalje iz vidokruga. Zašto ulagati trud da se provjereni medijski trikovi sakriju od pogleda novinara koji vjerno prate svaki njihov korak, jer su ionako riječi kritike sa njihove strane utihnule mnogo prije nego što su utihnuli zvuci lopata na gradilištu planiranih 250 metara trotoara u Zalužanima.