Prije pola sata Hrvatska je ušla u EU. Nešto se mijenja na ovom ostrvu beznadežnosti, ili postaje još beznadežnije? Ko zna? Ko bi trebao da zna? Ko će da zna? Hoće li iko, ikad da zna?
Ipak, ja ne mogu da otresem bljutavi ukus zelenog cinizma na svom jeziku. Ogorčenost i negativnost čine me da se ježim, ali šta drugo osjećati sada, u trenutku koji je kao zatvor. Tu, gdje oko nas blješte velika, sjajna svjetla zemalja Balkana koje guraju svoje kvazi moderne, dvadesetprvostoljećejeimitoznamo politike i na nas bacaju svoju crnu zemlju i humus koji im više ne treba. Sve smo češće kao neka zemlja Trećeg svijeta. Naše bitke su još nepobijeđene, tek su pred nama, a i vojnika je još uvijek nedovoljno. Naša oružja su nespremna, artiljerije nema. Samo par spremnih rodoljuba oštre svoje noževe i otpuhuju u snajpere dok koračaju uvjereno u samoubistvo.
Naša komšinica, s kojom dijelimo granicu od čak 1000 km je sada u EU.
Naša komšinica ide dalje.
Naše komšije nazdravljaju čašama šampanjca na Trgu bana Jelačića, dok naši novinari na vrlo popularnom i iznimno afirmisanom news portalu i dalje pišu Trg Bana Jelačića.
Naše komšije imaju pravo i razlog da slave, jer oni, za razliku od nas, znaju kakvim početnim slovom se pišu titule, po pravopisu.
Naše komšije uživaju i ponose se svojom državom. A i neka.
Naše komšije će sutra mahmurni i sretni dočekati jutro kao punopravna članica EU. Nama, nama će biti "državni (ne)praznik", jer naša čitava zemlja sutra ne radi. Mi, mi demonstrativno dajemo otkaze onim velikim glavama koje nas nakežene vode u propast. Velike, šuplje glave padaju.
Naše komšije neće ni znati kako je to kada morate izvesti desetomjesečno dijete u kolicima da protestvuje pred parlament, čika muž ti je nepokretan i živite preko socijalnog, a ti stvarno više ne možeš da podneseš miris onih suhih, tvrdih makarona i to što ti je šerpa požutjela od pare.
Vjerovatno ne gori osjećaj od toga je kada sa manje od dvadeset godina života imaš razvijen toliki otpor, riječima neopisiv i postupcima neizražen, otpor prema sistemu ove male rupice koja se suši i skuplja kao oni nepostojeći svemirski prostori koji nestanu sami u sebi. Tako ćemo i mi, i jednom kad se desi, ja mogu da se zakunem da ama baš niko neće ni znati da smo postojali. Naći će samo, hiljadama godina, generacija i kataklizmi kasnije, komadić tkanine negdje duboko u zemlji. Mali siperčić, na njemu nacrtanu cuclu i natpis "bebolucija".
