Krivudavi put. Ide na jug. Kroz brda isklesana cesta, kažu magistralni put. Otvorene, ledene oči sanjaju. Na dnu Neretve. Ledena tuga. Ledeni snovi.
….Lelujao je njihov automobil kaldrmom, koju nazivaju magistralni put Mostar-Sarajevo. Vraćali su se kućama, s indeksima u rukama, smijehom i nekom pjesmom koju su u to blagdansko vrijeme slušali s lokalne radio stanice. Često se pitam, što su slušali tada? Možda Džonija Štulića, Elemental, a možda i Balaševića? Pitam se, o čemu je Tena razmišljala. Možda o mirisu čupavaca i kolačića iz bakine kuhinje. Sigurno joj je parao nosnice. Je li razmišljala o smijehu majke, kada stigne na vrata, lijepa kao što to samo mladost može biti. Je li se radovala beskraju slavonskih ravnica, božićnim lampionima što kao rukom oslikane sanjive instalacije sreće podsjećaju na ne tako daleko djetinjstvo. Je li se u mislima spremala za ponoćku, pa će onda s rajom na tulum, čekati svitanje Božića. Nije ga dočekala. Nisu ga dočekala ni njena tri prijatelja. A nikud nije žurila ta raspjevana mladost. Dočekala ih je cesta smrti i ledena Neretva tog prokleto bolnog decembarskog dana. Dočekale su ih ruke majke i bijeli kovčezi. Na cesti Mostar-Jablanica.
Tene više nema.
Ostale su nakazne ceste smrti u zemlji pozlaćenih religijskih hramova. U zemlji s mramornim zidovima banaka. U zemlji luksuznih voznih parkova ispred vladajućih stranačkih prostorija. Džipovi stranačkih sinova gaze tim cestama k'o vjetar. Ako koji policajac i digne stidljivo palicu sa znakom „Stop“, mali guzonjin sin će lijeno otvoriti staklo pritiskom na dugme i uputiti pogled: „Šta ‘oćeš, znaš li ti bolan čiji sam ja?“. Cenera u lijevi džep policajca, k'o „pevaljki“ u gaćice. „Mrš budalo, idi na ćevape u birc, popij pivu, žurim u noćni klub, šta si mi se ti usr'o na put. Da imaš pametnijeg posla ne bi bio policajac. Ae, begaj. Mene si naš'o zajebavati. Ako i zakačim koju budalu s lošijim autom, jureći ćaćinim džipom, ko mu je kriv, tata će sve srediti. Moj tata je faca.“
No tata ne zna da krivudave, neuređene ceste ne biraju žrtve. Možeš policajca mršnuti, ali hajde ti mali mršni onu kamenčinu kod Jajca što ti se niotkuda stvori na cesti. Hoćeš li joj tutnuti cenera ili će od ćaćinog džipa ostati samo krhotine, a tvoje dječačko tijelo će ležati u bijelom kovčegu. Baš kao i Tenino. Ne biraju sine ceste u Bosni i Hercegovini jesi li mirni student koji poslije napornog semestra raspjevano putuje kanjonom Neretve i sanja miris doma ili si tatin sin i sanjaš „pevaljkine“ gaćice. Ne biraju sine ceste, one gutaju. Proždiru.
A mi gledamo. Gledamo šutke kako nam grade hramove, crkve i džamije. Čija će biti veća. Da bude bliža Bogu. Ili vragu. Gledamo kako nam rade znakovlje. Pripadnost. Ne grade nam ceste, nit’ oznake na putu. Ma kud’ bi to, pa valjda se podrazumijeva kad ploviš kroz maglu nekog nepoznatog kraja da je nekoliko metara od tebe pružni prijelaz „Trinaesta“, kako ga u žargonu zovu prijedorčani. Trinaesti pružni prijelaz ili trinaesta kao simbolika smrti? Jebe se njih, nek’ ima zastava, nek’ ima grbova.
Nek’ ima grobova. Što više grobova, to više križeva, krstova, mezarja. To je najvažnije. Krst na brdu, križ na crkvi, minaret para nebo. Neka nam. Kad nam ponestane znakovlja na grobovima, da se možemo poslužiti, onim s brda.
O čemu li je majka devetogodišnjeg djeteta razmišljala tik prije prelaska slabo označenoga pružnog prijelaza u Prijedoru u magloviti januarski dan. Je li grlila svoje devetogodišnje dijete baš tada, kada je vlak pregazio njihov auto i odnio četiri života u nepovrat? Zamisli silinu udara vlaka, zamisli kako ti hladni lim para svaku koščicu u tijelu. Je li ga grlila da ga sakrije od lima ili od ovog usranog svijeta, ove jebene zemlje gdje je važno čiji je križ na crkvi i brdu iznad grada veći, čiji minaret, a čiji krst bliže Bogu.
Oni su se sakrili u blindirane džipove. U kućerine s bodljikavom žicom i kerovima. Jebe se njih za „trinaestu“ dok je kruha i igara, zakrvavljenih očiju, eutanazične ekstaze domoljublja.
Bit’ će ćevapa pred nove izbore, malo pečene kobasice, cug pive, šnita kruha. Malo domoljubnih poklapalica, folk pjevačica, govorancije, klmača glavom: Bravo, bravo!“ Neka nama zastava, s njima ćemo umotati tijela naše djece koja ginu na cestama smrti u ovoj zemlji bez zemlje. Neka nama nacije, vjere, nedjeljne mise. Da se pomolimo za sve Tene ostale na dnu rijeka. Za svu djecu koja ginu na nekim „trinaesticama“.
Samo nek’ je ćevapa i Thompsona. I Cece. Pred izbore. Što će nama putokazi na cestama. Mi ionako znamo svoj put. Kroz pakao.
A Tena spava u oazi slavonske tišine. Zaspala je jednog decembarskog dana.
Krivudavi put. Ide na jug. Kroz brda isklesana cesta, kažu magistralni put. Otvorene, ledene oči sanjaju. Na dnu Neretve. Ledena tuga. Ledeni snovi.
..“U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća….
…Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva….”