Kad dođu po vas:
Vi ćete biti poput mene ututkani u svoju duboku fotelju i držati daljinski u ruci dok netko kuca na vrata. Sjedit ćete sa šoljicom vruće kafe u ruci i novinama pored sebe kad čujete lupanje od vrata svog doma. Možda ćete širiti veš ili kuhati ručak kad začujete udarce teških ruka i glasove koji zovu vaše ime. Možda će to biti dan kao i svi ostali dani u vašem životu ali uz tu malu razliku jer taj dan su došli po vas.
Po mene su došli prije dva dana. Našli su me nakon što sam slučajno završila na skupu 'Pravda Za Davida' u centru Banjaluke. Vraćala sam se sa predavanja i otišla u pekaru da uzmem svježe pecivo za ujutro i vidjela sam gomilu ljudi kako idu prema trgu i ne znam zašto ali krenula sam sa njima. Krenula sam zajedno sa hiljadama ljudi prema trgu znajući da se opet održava jedan skup za tog mrtvog mladića i pravdu koja nikad neće doći. Možda sam htjela samo da pokažem kako mi je stalo, kako još uvijek ima ljudi koji zaista brinu i kako nitko nije sam u svojoj nesreći. Nisam sigurna iz kojeg sam razloga zaista zakoračila u tu kolonu ljudi i krenula prema trgu ali sad je kasno koji god to razlog bio jer sam isto kao i David
Mrtva.
Kad sam zakoračila u tu masu ljudi u nadi da će netko vidjeti i čuti moj maleni glas pogriješila sam. Imala sam 22 godine i studirala ekonomiju. Nosila sam crveni kaput, plavi šal i vrećicu sa pecivima na skup podrške 'Pravda za Davida'. Gomila ljudi se gurala oko trga gdje su policajci šutali svojim čizmama svijeće, cvijeće i slike koje je narod stavljao u pomen ovog mladića. Promatrala sam policiju kako šuta i gazi fotografije sa likom ovog mladića. Srce od kamenčića se brzo rasulo svuda dok su ga krupni momci u specijalnim uniformama gazili, šutirali i kao da je najveće smeće raznosili po trgu da ništa na kraju ne ostane. Promatrala sam iz daljine Davidovog oca kako ga policija drži i ljudi okružuju kao da je ugrozio stotine hiljada ljudi u ovoj zemlji. Sjećam se hladnog zraka koji je milovao moje lice te noći dok su policajci, specijalci, kornjače i sva vojska koja je mogla biti na raspolaganju udarala na narod koji je ostao da živi u ovoj zemlji i da traži pravdu i istinu koja nikad neće doći. Promatrala sam kako Davidovog oca drže kao najvećeg kriminalca isti ljudi koji najveće kriminalce ove zemlje štite, čuvaju i drže im leđa. Ljudi su stoka. Ljudi su najgora stoka i zlo koje postoji na planeti Zemlji. Promatrala sam policijske pse kako ujedaju narod, palice koje padaju preko leđa nemoćni i starih ljudi koji su zamislili da je David njihov unuk i zatražili pravdu na toj ledenoj cesti prije par dana. Narod koji je bježao u Hram da se sakrije od vojske koja je plaćena da udara i ubija svakoga tko se nađe na listi za odstrel. Hram je bio zaključan. Nema pravde i nema Boga. Nema ničega osim bespomoćnog naroda ispred zidina koje šute i naoružanih pseta koji ubijaju i udaraju taj narod. To je sve.
Plaćeni ubojice maskirani u policajce. To je ono što se dešava nama pred očima. Policija koja ubija, udara, kolje i siluje mladiće a potom ih baca raskomadane u potoke. Policija zajedno s vladom koja plaća njihove usluge. Ubijaju nas. Vlast ubija vlastiti narod.
Slučajno sam se našla u toj gužvi prije par dana i sad je kasno. Kad su bili ispred mene sa palicama i pištoljima bilo je zaista kasno da pobjegnem. Dva momka u policijskim uniformama su me uhvatila i držala dok me treći udarao u stomak i po glavi a potom su me odveli. Nestala sam u masi. Nitko nije u tolikoj gužvi primijetio kako je jedna mlada djevojka nestala. Držali su me dok su mi stavljali lisice i gurali me u kombi sa tamnim staklima. Uzalud sam vrištala kako nisam ništa uradila i brzo su me ušutkali sa nekoliko šamara. Osjetila sam kako mi je lice toplo na zadnjem sjedištu dok su se lisice urezivale u moje zglobove. Niz obraze mi se cijedila krv iz nosa. Gušila sam se i plakala dok su policijska pseta stajala ispred kombija držeći ruke na pištoljima. Trebala sam biti odvedena u stanicu na ispitivanje zbog remećenja javnog reda i mira. Trebala sam biti saslušana, puštena i proći samo s jednom prijavom ali momci iz policije su imali drugu ideju za mene baš kao i za Davida…
Odveli su me.
Odveli su me u noć. Dok sam vrištala u kombiju a narod prolazio u kolonama tražeći pravdu za Davida mene je ista ta policija odvodila u smrt kao i njega svima pred očima. Sedam naoružanih, žestokih mladića je bilo u kombiju sa mnom. Nisam im vidjela lica kad su ušli i natiskali se oko mene dok je jedan izgovarao ''Hoćeš pravdu kurvo? Sad ćeš je dobiti'' Smijali su se i šalili kako ću dobiti malo pravde za Davida. Plakala sam i molila ih da me puste, da me odvežu, da idem kući… Vrištala sam kad sam shvatila da ne idem na policijsko ispitivanje, da neće biti prijave i da sam prepuštena policiji ove vlasti na milost i nemilost. Dok je veliki kombi nestajao ispod svjetala grada a skup za Davida postajao sve masovniji meni je postalo jasno kako mene nitko neće naći. Sedam momaka će me rastrgati kao lutku, kao Davida i to je to. Došli su po mene. Slučajno sam otišla na jedan jedini skup gdje se traži istina i pravda i završila sam baš kao Davidov otac-Vezana i zarobljena.
Oni se šale i govore kako ću dobiti pravdu večeras dok jedan od njih već otkopčava šlic i pokazuje rukom na moja usta. Smiju se i ismijavaju mojim suzama dok naređuju da kleknem na pod kombija i otvorim usta za svakog koji poželi. Hoćeš pravdu kurvo? Evo ti pravda zini da je probaš! Njihovi mlazovi sperme, mokraće i pljuvačke su se cijedili niz moje lice uz žestoke šamare i naredbe da gutam! Gutaj, gutaj , gutaj pravdu kujo! Dok vrištim i preklinjem ih za milost oni se smiju i jedan od njih izgovara kako sam baš poput Davida. Vidi je ista je David! Plače ko on! Svi vi plačete kad dođete kod nas na kraju mamicu vam jebemo sve ćemo vas pobiti na kraju! Pobit ćemo vas jedno po jedno ovako! Dok se njihova pljuvačka cijedi niz moje obraze a smijeh odjekuje kroz šumarak gdje su me odveli ja shvaćam da je ovo kraj. Jedan od njegovih ubojica i dalje radi mirno, neometano, slobodno sa pištoljem oko pasa zatvara i šamara narod po ulici koji traži pravdu i istinu. Ubojica i dalje ubija. Nema nikoga da ga zaustavi jer ne postoji vlast, nema policije, nema suda i nema pravde. Živjela sam u iluziji koja se sad raspršila kao mjehur od sapunice ispred mojih očiju i šaka mojih mučitelja. Mene su zatvorili i odveli jer sam se našla na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Mrtva sam. Osuđena prije suda. Oni nose maske, plaćeni ubojice inače nose maske ali ove maske su maske prave vlade, policije, ljudi koji bi nas trebali štiti i pomagati nam. Ovi ljudi nas ubijaju. Kako da narod traži pravdu pored plaćenih ubojica, policije koja ubija i udara narod svim snagama da šuti, guta i trpi. Vrištim dok se njihova teška i naoružana tijela smjenjuju na meni a lisice mi urezuju meso sve do krvi. Smiju se jedan iza drugoga kako sam ista David, naivna, mlada i glupa. Misliš da si pametna? Jeli? Jel misliš da si pametna?
I David je mislio da je pametan govori jedan od nabildanih momaka dok me odvode daleko u šumu. Smrdim na krv, urin i spermu svuda po licu, osjećam kako mi iz nosa još uvijek teče krv i zamišljam mamu. Nedostaje mi majka u ovom trenutku dok me odvode kraj potoka kao i Davida. Nisam trebala ići na taj skup. Nisam trebala tražiti istinu, pravdu i mir za bilo koga osim za sebe ali sad je kasno. Oni su me uhvatili na tom skupu i ubit će me. Ubijaju povremeno djevojke i momke koji im se svide na tom skupu i provozaju ih nekoliko kilometara van Banjaluke a onda siluju, popišaju i bace u rijeku. Za dva sata se napravi prijava o samoubojstvu a krvave gaće zapale iza policijske stanice. Specijalci, vojska i policija rade takve akcije. Oni dođu po vas dok šetate, kuhate, spremate se za posao i jednostavno vas odvedu. Nema tu mnogo drame. Uzmu vas za ruke, stave vam lisice, okruže vas kao pseta i ubiju.
Davida su poput mene ubili. Vole nas mučiti prije toga. Osjećaj mučenja im daje neviđenu moć. Političari, vojska i policija vole demonstrirati moć iznad vlastitog naroda. Ovi momci koji me vuku kroz ovu šumu i drže za kosu vole osjećaj moći. Jedan mi je pocijepao gaće dok je prodirao duboko u mene oštra bol me presjekla krv se pojavila svuda po njegovoj uniformi. Udario me pesnicom pored lijevog oka i tu je nastao mrak. Nekoliko minuta sam bila u mraku a potom su me opet probudli njihovi glasovi. Ležala sam na lišču dok su se mijenjali na meni pljujući mi u usta i lice. Hoćeš pravdu? Jel pravdu tražiš? Evo ti pravda kurvo! Evo ti je! Evo ti! Dok su ulazili u mene sa svojim rukama, organima, pendrecima i pištoljima krvarila sam i vrištala u nadi da ću što prije umrijeti ali nije se desilo. Vlast voli demonstrirati moć.
Tu sam ležala silovana, krvava i pocijepana svezana lisicama koje su se usjekle sve do kosti i stvarale mi takvu bol kao da se noževi urezuju u moje meso. Pišali su se po meni u krugovima i smijali. Pili su pivu i slušali neku muziku iz kombija dok su razgovarali o tome šta će sad sa mnom. Ubila se. Rekao je jedan od njih da sam se ubila i uzeo je pištolj iz svog opasača i stao iznad mene. Gledala sam kroz krvave oči, polumrak je bio preko cijelog njegovog lika dok se smijao i repetirao svoj pištolj. Uperio je svoj pištolj sa oznakom vlade na reveru i rekao mi:
Šta si ti mislila tko si? Tražiš pravdu za Davida? Gdje je? Evo ti je, sviđa li ti se? Svi ćete dobiti na kraju ovu pravdu mamicu vam jebem glupu! Sve ćemo vas pobiti! Hoćeš još pravde kurvo! Hoćeš da vidiš koju pravdu možeš dobiti u ovoj zemlji glupačo kad je zatražiš! Hoćeš da okusiš malo Davidove pravde! Igrao se sa mnom gurajući mi pištolj duboko u grlo dok sam se gušila a njegovi prijatelji smijali. Policija, specijalci, vlast, država i svi zajedno u jednom ubojstvu još jedne djevojke poput Davida. Ljudi su na ulicama i ništa više. Ništa više od toga se zaista ne dešava. Ljudi nestaju, mladići bivaju ubijeni, djevojke raskomadane. Na tim skupovima se ništa ne dešava i nikad neće. Zidovi će ostati tihi, policija i specijalci će ušutkati one najglasnije i pobiti one poput mene. Ja sam se samo našla na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme i svidjela se glavnom specijalcu koji je htio da se malo zabavi sa mnom baš kao i sa Davidom. Gura mi pištolj duboko u grlo i osjetim kako se gušim a potom mi dva prednja zuba pucaju od refleksa i borbe za dah. Osjećam vrelu krv kako se slijeva niz cijev njegovog pištolja jer su se popucani zubi zabili u moje usne i krv teče sve dok mi specijalac gura cijev držeći prst na obaraču. Svi se smiju. Silovali su me. Rezali su me dok su to radili i pljuvali u lice izgovarajući kako je David plakao isto. Vole kad narod plače. Vole naše suze, bespomoćnost, naše nade i strahove ali najviše od svega vole kad hodamo na ulicama nezaštićenih ruka i tijela a potom nas udaraju svom snagom kao stoku. Oni vole da udaraju svoj narod jer se tako liječe. Tetovirani kriminalci, plaćeni ubojice, silovatelji, lopovi i izdajnici su u redovima ljudi koji trebaju štiti našu djecu i nas same ali oni to ne rade…
Ovaj čovjek je isto ovako ubio Davida i ubija mene.
Smiju se. Pišaju se po meni, govore kako sam iskusila ''Pravdu za Davida'' i konačno mi vadi pištolj iz grla dok se gušim i pljujem komadiće svojih zuba zajedno sa krvlju. Ustaju oko mene i šutaju me svezanu baš kao njega. Ovo je pravda koju si tražila glupačo sinoć! Jel ti dobra? Jel ti odgovara kurvo pravda u ovoj zemlji! Mamicu ti jebem u usta! Udaraju me tako snažno da moj glas puca i nestaje poput krika neke ptice koja se davi u dubokom vrtlogu. Udarci postaju tako snažni dok se na njihovim uniformama ocrtavaju slova ove zemlje, pravde, istine i borbe. Specijalci od stotinu kilograma vežu, siluju, otimaju, ubijaju omladinu koju nacija odgaja i želi da izgradi budućnost. Vlast ubija ne samo ljude nego i svaku nadu budućnosti. David je mogao biti budućnost i mogla sam to biti i ja. Došli su po nas. Došli su po nas i odveli nas tako jednostavno, lagano i bezopasno kao da smo igračke u rukama vlasti i jesmo. Ništa se nije desilo kad sam odvedena. Ništa se nije desilo kad je David odveden. Ljudi samo stoje na hladnoći po cestama, trgovima i ulicama dok se prašina ne slegne i policija ne pobije sve demonstrante. Ubijaju nas po cestama i nitko to ne vidi. Ja sam se ubila na kraju. Glavni mučitelj se smije i konačno zakopčava šlic dok mu drugovi prilaze i pitaju koji će? Koji će me upucati.
Jedan od njih se javio majci za Božić i slušala sam telefonski razgovor dok su mi gurali svoje prste u usta. Slušala sam sina kako priča mami o poslu, obavezama i kako će doći na francusku salatu čim završi sa smjenom. Pokušavala sam vrištati ali drugi specijalac je sjeo na moje lice i ugurao mi duboko svoj organ u grlo govoreći kako sad znam okus ''Pravde za Davida''… Za ovo si se borila i izašla na cestu rekao mi je gurajući svoj ponos duboko u usta puštajući zvukove pobjede i naslade iznad moje nemoći, iznad nemoći jedne djevojke iz naroda. Moja majka će sutra primiti poziv kako sam se ubila. Bude li tražila pravdu kao Davidova majka odvest će je u zatvor. Zatvorit će i mog oca, brata i sestru i sve će ih na kraju pobiti baš kao i mene. Ne možemo ništa protiv toga i to sam shvatila prekasno. Glavni od njih je izvadio pištolj i rekao da ću uskoro vidjeti Davida i da mu prenesem sve najbolje sa večerašnjeg skupa na trgu i da mu kažem kako će uskoro srediti sve ostale. Bilo je kratko, trenutak i nije bolilo. Lice mi je nestalo u zemlji konačno nakon tri pucnja direktno u čelo, obraz i lijevo oko a izrezano i unakaženo tijelo bačeno u rijeku. Za dva sata je moja obitelj obaviještena kako sam se ubila i da je to sve. Još jedna mrtva djevojka u zemlji nije ništa strašno. Zaista nije ništa strašno. Nije ni meni bilo strašno sve do dana kad su došli po mene. Strašno je to što sam vjerovala da se to meni ne može desiti. Bila sam poput Davida, poput vas. Ali desilo se i odveli su me. Odveli su me i radili sa mnom šta su god htjeli kao što mogu i sa vama i vašom djecom. Vlada koja ubija vlastiti narod i jede svoje meso. Čudna i mračna vladavina nekog tamnog kraljevstva gdje vitezovi jedu djevojke u nevolji. Narod urla ispred palača ali nitko ništa u suštini ne radi. Djevojke i mladići nestaju raskomadani psima koje hrani to čudno carstvo mraka i očaja. Došli su po mene jer sam bila poput vas. Ništa bolja ni gora baš kao i vi. Tu smo identični i zbog toga je Davidova sudbina i vaša sudbina na koju imate puno pravo. Ništa mi nije bilo čudno, nenormalno, zastrašujuće i jezivo u ovoj zemlji sve do trenutka kad sam došla na red. Nećete osjetiti ništa sve do trenutka kada oni dođu a doći će-Kao što su došli po mene bit će vam svejedno kako se osjećate.
Kad dođu po vas bit će kasno.
Kad dođu po vas:
Vi ćete biti poput mene ututkani u svoju duboku fotelju i držati daljinski u ruci dok netko kuca na vrata. Sjedit ćete sa šoljicom vruće kafe u ruci i novinama pored sebe kad čujete lupanje od vrata svog doma. Možda ćete širiti veš ili kuhati ručak kad začujete udarce teških ruka i glasove koji zovu vaše ime. Možda će to biti dan kao i svi ostali dani u vašem životu ali uz tu malu razliku jer taj dan su došli po vas.
Po mene su došli prije dva dana. Našli su me nakon što sam slučajno završila na skupu 'Pravda Za Davida' u centru Banjaluke. Vraćala sam se sa predavanja i otišla u pekaru da uzmem svježe pecivo za ujutro i vidjela sam gomilu ljudi kako idu prema trgu i ne znam zašto ali krenula sam sa njima. Krenula sam zajedno sa hiljadama ljudi prema trgu znajući da se opet održava jedan skup za tog mrtvog mladića i pravdu koja nikad neće doći. Možda sam htjela samo da pokažem kako mi je stalo, kako još uvijek ima ljudi koji zaista brinu i kako nitko nije sam u svojoj nesreći. Nisam sigurna iz kojeg sam razloga zaista zakoračila u tu kolonu ljudi i krenula prema trgu ali sad je kasno koji god to razlog bio jer sam isto kao i David
Mrtva.
Kad sam zakoračila u tu masu ljudi u nadi da će netko vidjeti i čuti moj maleni glas pogriješila sam. Imala sam 22 godine i studirala ekonomiju. Nosila sam crveni kaput, plavi šal i vrećicu sa pecivima na skup podrške 'Pravda za Davida'. Gomila ljudi se gurala oko trga gdje su policajci šutali svojim čizmama svijeće, cvijeće i slike koje je narod stavljao u pomen ovog mladića. Promatrala sam policiju kako šuta i gazi fotografije sa likom ovog mladića. Srce od kamenčića se brzo rasulo svuda dok su ga krupni momci u specijalnim uniformama gazili, šutirali i kao da je najveće smeće raznosili po trgu da ništa na kraju ne ostane. Promatrala sam iz daljine Davidovog oca kako ga policija drži i ljudi okružuju kao da je ugrozio stotine hiljada ljudi u ovoj zemlji. Sjećam se hladnog zraka koji je milovao moje lice te noći dok su policajci, specijalci, kornjače i sva vojska koja je mogla biti na raspolaganju udarala na narod koji je ostao da živi u ovoj zemlji i da traži pravdu i istinu koja nikad neće doći. Promatrala sam kako Davidovog oca drže kao najvećeg kriminalca isti ljudi koji najveće kriminalce ove zemlje štite, čuvaju i drže im leđa. Ljudi su stoka. Ljudi su najgora stoka i zlo koje postoji na planeti Zemlji. Promatrala sam policijske pse kako ujedaju narod, palice koje padaju preko leđa nemoćni i starih ljudi koji su zamislili da je David njihov unuk i zatražili pravdu na toj ledenoj cesti prije par dana. Narod koji je bježao u Hram da se sakrije od vojske koja je plaćena da udara i ubija svakoga tko se nađe na listi za odstrel. Hram je bio zaključan. Nema pravde i nema Boga. Nema ničega osim bespomoćnog naroda ispred zidina koje šute i naoružanih pseta koji ubijaju i udaraju taj narod. To je sve.
Plaćeni ubojice maskirani u policajce. To je ono što se dešava nama pred očima. Policija koja ubija, udara, kolje i siluje mladiće a potom ih baca raskomadane u potoke. Policija zajedno s vladom koja plaća njihove usluge. Ubijaju nas. Vlast ubija vlastiti narod.
Slučajno sam se našla u toj gužvi prije par dana i sad je kasno. Kad su bili ispred mene sa palicama i pištoljima bilo je zaista kasno da pobjegnem. Dva momka u policijskim uniformama su me uhvatila i držala dok me treći udarao u stomak i po glavi a potom su me odveli. Nestala sam u masi. Nitko nije u tolikoj gužvi primijetio kako je jedna mlada djevojka nestala. Držali su me dok su mi stavljali lisice i gurali me u kombi sa tamnim staklima. Uzalud sam vrištala kako nisam ništa uradila i brzo su me ušutkali sa nekoliko šamara. Osjetila sam kako mi je lice toplo na zadnjem sjedištu dok su se lisice urezivale u moje zglobove. Niz obraze mi se cijedila krv iz nosa. Gušila sam se i plakala dok su policijska pseta stajala ispred kombija držeći ruke na pištoljima. Trebala sam biti odvedena u stanicu na ispitivanje zbog remećenja javnog reda i mira. Trebala sam biti saslušana, puštena i proći samo s jednom prijavom ali momci iz policije su imali drugu ideju za mene baš kao i za Davida…
Odveli su me.
Odveli su me u noć. Dok sam vrištala u kombiju a narod prolazio u kolonama tražeći pravdu za Davida mene je ista ta policija odvodila u smrt kao i njega svima pred očima. Sedam naoružanih, žestokih mladića je bilo u kombiju sa mnom. Nisam im vidjela lica kad su ušli i natiskali se oko mene dok je jedan izgovarao ''Hoćeš pravdu kurvo? Sad ćeš je dobiti'' Smijali su se i šalili kako ću dobiti malo pravde za Davida. Plakala sam i molila ih da me puste, da me odvežu, da idem kući… Vrištala sam kad sam shvatila da ne idem na policijsko ispitivanje, da neće biti prijave i da sam prepuštena policiji ove vlasti na milost i nemilost. Dok je veliki kombi nestajao ispod svjetala grada a skup za Davida postajao sve masovniji meni je postalo jasno kako mene nitko neće naći. Sedam momaka će me rastrgati kao lutku, kao Davida i to je to. Došli su po mene. Slučajno sam otišla na jedan jedini skup gdje se traži istina i pravda i završila sam baš kao Davidov otac-Vezana i zarobljena.
Oni se šale i govore kako ću dobiti pravdu večeras dok jedan od njih već otkopčava šlic i pokazuje rukom na moja usta. Smiju se i ismijavaju mojim suzama dok naređuju da kleknem na pod kombija i otvorim usta za svakog koji poželi. Hoćeš pravdu kurvo? Evo ti pravda zini da je probaš! Njihovi mlazovi sperme, mokraće i pljuvačke su se cijedili niz moje lice uz žestoke šamare i naredbe da gutam! Gutaj, gutaj , gutaj pravdu kujo! Dok vrištim i preklinjem ih za milost oni se smiju i jedan od njih izgovara kako sam baš poput Davida. Vidi je ista je David! Plače ko on! Svi vi plačete kad dođete kod nas na kraju mamicu vam jebemo sve ćemo vas pobiti na kraju! Pobit ćemo vas jedno po jedno ovako! Dok se njihova pljuvačka cijedi niz moje obraze a smijeh odjekuje kroz šumarak gdje su me odveli ja shvaćam da je ovo kraj. Jedan od njegovih ubojica i dalje radi mirno, neometano, slobodno sa pištoljem oko pasa zatvara i šamara narod po ulici koji traži pravdu i istinu. Ubojica i dalje ubija. Nema nikoga da ga zaustavi jer ne postoji vlast, nema policije, nema suda i nema pravde. Živjela sam u iluziji koja se sad raspršila kao mjehur od sapunice ispred mojih očiju i šaka mojih mučitelja. Mene su zatvorili i odveli jer sam se našla na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Mrtva sam. Osuđena prije suda. Oni nose maske, plaćeni ubojice inače nose maske ali ove maske su maske prave vlade, policije, ljudi koji bi nas trebali štiti i pomagati nam. Ovi ljudi nas ubijaju. Kako da narod traži pravdu pored plaćenih ubojica, policije koja ubija i udara narod svim snagama da šuti, guta i trpi. Vrištim dok se njihova teška i naoružana tijela smjenjuju na meni a lisice mi urezuju meso sve do krvi. Smiju se jedan iza drugoga kako sam ista David, naivna, mlada i glupa. Misliš da si pametna? Jeli? Jel misliš da si pametna?
I David je mislio da je pametan govori jedan od nabildanih momaka dok me odvode daleko u šumu. Smrdim na krv, urin i spermu svuda po licu, osjećam kako mi iz nosa još uvijek teče krv i zamišljam mamu. Nedostaje mi majka u ovom trenutku dok me odvode kraj potoka kao i Davida. Nisam trebala ići na taj skup. Nisam trebala tražiti istinu, pravdu i mir za bilo koga osim za sebe ali sad je kasno. Oni su me uhvatili na tom skupu i ubit će me. Ubijaju povremeno djevojke i momke koji im se svide na tom skupu i provozaju ih nekoliko kilometara van Banjaluke a onda siluju, popišaju i bace u rijeku. Za dva sata se napravi prijava o samoubojstvu a krvave gaće zapale iza policijske stanice. Specijalci, vojska i policija rade takve akcije. Oni dođu po vas dok šetate, kuhate, spremate se za posao i jednostavno vas odvedu. Nema tu mnogo drame. Uzmu vas za ruke, stave vam lisice, okruže vas kao pseta i ubiju.
Davida su poput mene ubili. Vole nas mučiti prije toga. Osjećaj mučenja im daje neviđenu moć. Političari, vojska i policija vole demonstrirati moć iznad vlastitog naroda. Ovi momci koji me vuku kroz ovu šumu i drže za kosu vole osjećaj moći. Jedan mi je pocijepao gaće dok je prodirao duboko u mene oštra bol me presjekla krv se pojavila svuda po njegovoj uniformi. Udario me pesnicom pored lijevog oka i tu je nastao mrak. Nekoliko minuta sam bila u mraku a potom su me opet probudli njihovi glasovi. Ležala sam na lišču dok su se mijenjali na meni pljujući mi u usta i lice. Hoćeš pravdu? Jel pravdu tražiš? Evo ti pravda kurvo! Evo ti je! Evo ti! Dok su ulazili u mene sa svojim rukama, organima, pendrecima i pištoljima krvarila sam i vrištala u nadi da ću što prije umrijeti ali nije se desilo. Vlast voli demonstrirati moć.
Tu sam ležala silovana, krvava i pocijepana svezana lisicama koje su se usjekle sve do kosti i stvarale mi takvu bol kao da se noževi urezuju u moje meso. Pišali su se po meni u krugovima i smijali. Pili su pivu i slušali neku muziku iz kombija dok su razgovarali o tome šta će sad sa mnom. Ubila se. Rekao je jedan od njih da sam se ubila i uzeo je pištolj iz svog opasača i stao iznad mene. Gledala sam kroz krvave oči, polumrak je bio preko cijelog njegovog lika dok se smijao i repetirao svoj pištolj. Uperio je svoj pištolj sa oznakom vlade na reveru i rekao mi:
Šta si ti mislila tko si? Tražiš pravdu za Davida? Gdje je? Evo ti je, sviđa li ti se? Svi ćete dobiti na kraju ovu pravdu mamicu vam jebem glupu! Sve ćemo vas pobiti! Hoćeš još pravde kurvo! Hoćeš da vidiš koju pravdu možeš dobiti u ovoj zemlji glupačo kad je zatražiš! Hoćeš da okusiš malo Davidove pravde! Igrao se sa mnom gurajući mi pištolj duboko u grlo dok sam se gušila a njegovi prijatelji smijali. Policija, specijalci, vlast, država i svi zajedno u jednom ubojstvu još jedne djevojke poput Davida. Ljudi su na ulicama i ništa više. Ništa više od toga se zaista ne dešava. Ljudi nestaju, mladići bivaju ubijeni, djevojke raskomadane. Na tim skupovima se ništa ne dešava i nikad neće. Zidovi će ostati tihi, policija i specijalci će ušutkati one najglasnije i pobiti one poput mene. Ja sam se samo našla na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme i svidjela se glavnom specijalcu koji je htio da se malo zabavi sa mnom baš kao i sa Davidom. Gura mi pištolj duboko u grlo i osjetim kako se gušim a potom mi dva prednja zuba pucaju od refleksa i borbe za dah. Osjećam vrelu krv kako se slijeva niz cijev njegovog pištolja jer su se popucani zubi zabili u moje usne i krv teče sve dok mi specijalac gura cijev držeći prst na obaraču. Svi se smiju. Silovali su me. Rezali su me dok su to radili i pljuvali u lice izgovarajući kako je David plakao isto. Vole kad narod plače. Vole naše suze, bespomoćnost, naše nade i strahove ali najviše od svega vole kad hodamo na ulicama nezaštićenih ruka i tijela a potom nas udaraju svom snagom kao stoku. Oni vole da udaraju svoj narod jer se tako liječe. Tetovirani kriminalci, plaćeni ubojice, silovatelji, lopovi i izdajnici su u redovima ljudi koji trebaju štiti našu djecu i nas same ali oni to ne rade…
Ovaj čovjek je isto ovako ubio Davida i ubija mene.
Smiju se. Pišaju se po meni, govore kako sam iskusila ''Pravdu za Davida'' i konačno mi vadi pištolj iz grla dok se gušim i pljujem komadiće svojih zuba zajedno sa krvlju. Ustaju oko mene i šutaju me svezanu baš kao njega. Ovo je pravda koju si tražila glupačo sinoć! Jel ti dobra? Jel ti odgovara kurvo pravda u ovoj zemlji! Mamicu ti jebem u usta! Udaraju me tako snažno da moj glas puca i nestaje poput krika neke ptice koja se davi u dubokom vrtlogu. Udarci postaju tako snažni dok se na njihovim uniformama ocrtavaju slova ove zemlje, pravde, istine i borbe. Specijalci od stotinu kilograma vežu, siluju, otimaju, ubijaju omladinu koju nacija odgaja i želi da izgradi budućnost. Vlast ubija ne samo ljude nego i svaku nadu budućnosti. David je mogao biti budućnost i mogla sam to biti i ja. Došli su po nas. Došli su po nas i odveli nas tako jednostavno, lagano i bezopasno kao da smo igračke u rukama vlasti i jesmo. Ništa se nije desilo kad sam odvedena. Ništa se nije desilo kad je David odveden. Ljudi samo stoje na hladnoći po cestama, trgovima i ulicama dok se prašina ne slegne i policija ne pobije sve demonstrante. Ubijaju nas po cestama i nitko to ne vidi. Ja sam se ubila na kraju. Glavni mučitelj se smije i konačno zakopčava šlic dok mu drugovi prilaze i pitaju koji će? Koji će me upucati.
Jedan od njih se javio majci za Božić i slušala sam telefonski razgovor dok su mi gurali svoje prste u usta. Slušala sam sina kako priča mami o poslu, obavezama i kako će doći na francusku salatu čim završi sa smjenom. Pokušavala sam vrištati ali drugi specijalac je sjeo na moje lice i ugurao mi duboko svoj organ u grlo govoreći kako sad znam okus ''Pravde za Davida''… Za ovo si se borila i izašla na cestu rekao mi je gurajući svoj ponos duboko u usta puštajući zvukove pobjede i naslade iznad moje nemoći, iznad nemoći jedne djevojke iz naroda. Moja majka će sutra primiti poziv kako sam se ubila. Bude li tražila pravdu kao Davidova majka odvest će je u zatvor. Zatvorit će i mog oca, brata i sestru i sve će ih na kraju pobiti baš kao i mene. Ne možemo ništa protiv toga i to sam shvatila prekasno. Glavni od njih je izvadio pištolj i rekao da ću uskoro vidjeti Davida i da mu prenesem sve najbolje sa večerašnjeg skupa na trgu i da mu kažem kako će uskoro srediti sve ostale. Bilo je kratko, trenutak i nije bolilo. Lice mi je nestalo u zemlji konačno nakon tri pucnja direktno u čelo, obraz i lijevo oko a izrezano i unakaženo tijelo bačeno u rijeku. Za dva sata je moja obitelj obaviještena kako sam se ubila i da je to sve. Još jedna mrtva djevojka u zemlji nije ništa strašno. Zaista nije ništa strašno. Nije ni meni bilo strašno sve do dana kad su došli po mene. Strašno je to što sam vjerovala da se to meni ne može desiti. Bila sam poput Davida, poput vas. Ali desilo se i odveli su me. Odveli su me i radili sa mnom šta su god htjeli kao što mogu i sa vama i vašom djecom. Vlada koja ubija vlastiti narod i jede svoje meso. Čudna i mračna vladavina nekog tamnog kraljevstva gdje vitezovi jedu djevojke u nevolji. Narod urla ispred palača ali nitko ništa u suštini ne radi. Djevojke i mladići nestaju raskomadani psima koje hrani to čudno carstvo mraka i očaja. Došli su po mene jer sam bila poput vas. Ništa bolja ni gora baš kao i vi. Tu smo identični i zbog toga je Davidova sudbina i vaša sudbina na koju imate puno pravo. Ništa mi nije bilo čudno, nenormalno, zastrašujuće i jezivo u ovoj zemlji sve do trenutka kad sam došla na red. Nećete osjetiti ništa sve do trenutka kada oni dođu a doći će-Kao što su došli po mene bit će vam svejedno kako se osjećate.