Kad bi znali ono što ne znaju

Neki dan vidim kako mi prijatelji na facebooku “sheraju” članak sa portala Al Jazeera Balkans, i u glavnoj ulozi naš gradić.

Naslov “Grad koji ne trpi lijenost”.

Čitam, kao i uvijek sve što me privuče i komentarišem, kažem mužu; “Nisam znala da živimo u ovakvome raju”.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Zaista nisam imala pojma da imamo toliko registrovanih firmi, ni da nam Opština daje tolike poticaje za sve što se uzgojiti i proizvesti može, vidi mene, nezalice, nisam svijesna da živim u maloj Švicarskoj.

Istina je u naslovu, ovo mjesto zaista ne trpi lijenost, jer da biste preživjeli morate ustati rano i raditi do mraka, ne za luksuz, nego za život.

Imamo mi puno registrovanih firmi, malih sa jednim zaposlenikom ili dva, koji su ujedno i vlasnici malih firmi, imamo trgovačkih centara koje ni ja koja sam odavde ne mogu prebrojati, imamo firme koje imaju zaposlene, kojima daju ugovore na određeno i mogu im dati otkaz kad god posao zaškripi.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Imamo i političare koji imaju po dvadesetak savjetnika, a omiljeni sport je predizborno presjecanje vrpci na svakih 100 metara asfalta, sve mi imamo, samo eto ne znamo za to.

Priča se protegla i na proizvodnju mlijeka, samo ne kažu otkupljivači da plaćaju litru mljeka 0,30 kf , a ni da poticaji kasne i po godinu dana, da nisu nešto na što možete računati, ako bude dobro, ako ne bude nikom ništa.

Ovako kad čitam te bombastične naslove, da nisam odavde, doselila bih se, ovako, čitam i ne vjerujem.

Moja porodica godinama proizvodi mlijeko, i znam kako se to plaća, kad već pišu o tome mogli su pitati nekog od tih 1500 ljudi koji se time bave, koji uzgajaju stoku i koji su svjesni svoje situacije.

Nekako sve završi sa grandioznim planovima privrednih zona, proizvodnje i novih radnih mjesta, boljih plata i ciljeva koji su nedostižni.

Ovdje ljudi nisu navikli čekati pomoć, rade, uzgajaju stoku, sade maline, krastavce, jagode, šta god znaju i umiju i sami se uzdržavaju, država ne pomaže, neće ili ne može, ko će znati, ali mi smo navikli raditi.

Najslabije smo plaćeni za rad u ovoj državi, ali zato sami zarađujemo, čak i registracije poljoprivrednih gazdinstava plaćamo, svaku životinju koju imamo uredno registrujemo, pa i to platimo.

Veterinare i agronome plačamo direktno iz svoga džepa, bez ikakvih olakšica od tih što se hvale kako su oni zaslužni za nešto, bez politike.

Istina imamo i kafana i trgovina, i ljudi koji rade negdje daleko i dođu kući na godišnji, i to popravi promet u ugostiteljstvu i trgovini.

Nismo baš toliko ispred ostatka BiH, ali da nam je bolje, jeste.

I to je zasluga svakog čovjeka koji radi, koji uz posao u firmi ima stoku, proizvodi povrće, koji radi od jutra do večeri da bi mogao prehraniti porodicu, školovati djecu, i možda otići par dana na more, jer toliko se može od vlastitog rada.

Za sve više trebalo bi se imati oslonac u vlasti, oslonac u određivanju minimalne cijene otkupa bilo čega što ljudi proizvedu, jer ovako velike firme diktiraju cijenu.

Možeš ili prodati po toj cijeni ili prosuti, nemaš treće opcije.

Hajde idući put kad dođu novinari velikih kuća čuju stranu običnih ljudi o kojima pišu, i da bude sreće pa da se ona podudara sa pričom otkupaca i političara.

Narod radi i uvijek će raditi, barem onaj ko želi nešto postići, njihovo je da im osiguraju barem poštenu cijenu za rad.

Onda nam ne može biti loše.

Samo ako je ovo naše sjajno i za primjer, bojim se pomisliti kako je u drugim gradovima BiH, kako žive ljudi koji imaju stan, koji sami nemaju gdje uzgojiti bilo šta?

Kako oni preživljavaju sa platom?

Imaju li posao?

Imaju li njihova djeca ono što imaju naša?

Ipak, za nekoga je i ovo naše malo nedosanjani san, koliko god bila nezadovoljna nekim stvarima, treba znati da može puno gore, istina može i bolje.

Ipak, ne bi ovo svoje mijenjala, radimo, napredujemo, bit će bolje.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Pismo Druga Tita

Salaš

Ukrajinski otpor

Svi štampaju novac

Da li nama ima spasa

Primorani

Prinuda za mir

Najčitanije