Ona je imala deset. On isto toliko godina. Isti sprat. Vrata do vrata.
Zivjeli svoja sretna djetinjstva.
Onda su dosli oni. Treslo se stubiste od teskih cizama. Ledja se lomila pod udarcima kundaka.
Srce je na trenutak zastalo od mraka u ocima.
I njeno. I njegovo.
U isti cas.
”Nemojte nam voditi oceve”, cuo se drhtavi, isprekidani glas djecaka, sto viri iza odskrinutih vrata.
Djevojcica je utihnula. U kutu sklupcana. Bez glasa. Bez jecaja. Samo su se zamaglile plave dubine u njenim ocima.
Zrak je mirisao na smrt.
I stan je odjednom postao prazan.
…
Ona ima trideset i kusur. On isto toliko godina. Vise nisu na istoj adresi. I ne gledaju se s balkona.
Zive svoje sretne zivote.
Ona je psiholog. Magistar. Majstor svog zanata. Radi u nevladinoj organizaciji i pomaze ljudima.
Topli junski dan. Sjedimo na kafi u nasem omiljenom kaficu. Prica mi kako uvijek sanja isti san. Oca, kojeg odvlace iz stana i njega, sto viri iza vrata.
Pamti strah. Pamti ocev pogled. I rijeci djecaka.
Probudi se. I ne moze vise zaspati.
Mrzi takve noci.
On je doktor. Perspektivan. Ljudi ga vole zbog znanja i osmijeha. Radi u mostarskoj bolnici i pomaze ljudima.
Topli junski dan. Upratismo ga kako projuri na biciklu. Eno ga, kaze. Isti k'o i uvijek. Kosa crna k'o ugalj. Duboke k'o bunar oci. I blagost na licu sto opija.
Da li se i on sjeca? Ili je potisnuo toliko duboko da to vise niko iskopati ne moze?
Pamti li onaj dan? Onaj drhtaj tijela. One zmarce od dlake na glavi do noznog palca.
Mrzi li sanjati?
Sreli su se, kaze, neki dan u bolnici. Dvoje starih znanaca. Zrnca djetinjstva prosula se svud po njima.
Stisnute ruke u znak pozdrava. Namreskane sjene tuge u krajicku oka. Povijene vjedje i leptir tamnih krila ponad cela.
Zaustavi se na cas. Zaleprsa. Pa pobjeze.
Usne se razvukose u osmijeh. A kapci istjerase sjene van.
Neka bjeze.
…
Topli junski povjetarac plese nam po licima.
Rat je bio i prosao. Al slike onog dana jos igraju po zidovima kao sjenke.
Jer, gledali su zlo kako grize. I mrznju kako vristi.
Jer neke slike nije lako izbrisati. Jer neke slike ostaju zauvijek u nama.
Nosimo ih na jagodicama prsta. I u irisu oka. Nosimo ih na kozi. I ispod tjemena. U svakom dahu. Na svakom koraku.
Zatalasaju se ponekad, pod povjetarcem junskog dana, pa nas potope.
Noseci slana zrnca sjecanja na kozi, isplivamo.
Isplivamo i udahnemo. Neba, sunca, mirisa…
Zivot udahnemo.
I nestaju sjenke pod zrakama sunca sto ih mostarsko nebo prosipa po nama, ne stedeci se.
Gube se slike, nosene povjetarcem sto ga salju lipe, opijajuci nam cula svojim teskim, slatkim mirisom.
Povlace se sjecanja pred mirom i tisinom ljetnog popodneva sto se ispruzilo u dugom, starom sokaku.
Juni je.
I zivot mirise na srecu.