JUNAK MOGA DOBA
Piše: Ismet MURATSPAHIĆ
Junaku ove priče još nisu četrdesete, da bi ga mučila razdjelnica mladosti i starosti, kao Selimovićevog junaka, ali pribojava se on nadolaska tih godina, ne zbog straha od starosti i neumitnog toka utvrđenog, njemu neznanog, reda, već od ispraznosti života.
Junak koji vam se želi predstaviti, nije poseban i neobičan, možda ga svaki dan susrećete na ulici, u autobusu, ili u prodavnici dok prebire po akcijskim cijenama i muči muku oko preživljavanja. Sam je ušetao u priču, bez ikakvog pitanja i dozvole. Dijeli on slične probleme sa drugima oko sebe, ali nikako ne može da podnese da je BiH među dvadeset najsiromašnijih zemalja na svijetu. Šta se to samo u nekoliko desetljeće desilo sa tom prelijepom zemljom, u kojoj su do samo prije tridesetak godina ljudi pristojno živjeli, kad su mogli odvojiti ponešto novca i za hobije, putovanja i godišnje odmore. Kako su to pali na prosjački štap i u tu nezavidnu grupu najsiromašnijih!? Bio je u BiH strašan rat, krvav i surov. Ali bio je i u drugim zemljama pa su izašli iz te moralne i materijalne opustošenosti. Međutim ovdje kao da je istorija zaustavila točak na ruševinama i ni maknuti dalje. Ima tome uzroka u ljudskim glavama, razmišlja naš junak. Nikako ljudi da shvate, da počnu drugačije misliti, da svakom zlu ima kraj, pa i ova poratna obezglavljenost mora proći. Upravo to i jeste cilj ove priče da pokuša navesti ljude da počnu drugačije misliti. Ali to je pregolem zadatak za ovu priču a za našeg junaka sizifovski posao. Ništa tome, izdržat će on, izdržao je i gorih stvari.
Da ipak naš junak nije potpuno isti kao i svi ostali pokazat će i njegovo razmišljanje, na koje će pokušati navesti i druge oko sebe. Buni se on i sa zadatom temom priče „Da sam ja neko“, jer zašto bi on bio neko drugi kada je on već sam po sebi neko, poseban i neponovljiv u koji se skrio cijeli mikro i makrokosmos. Jer kažu bez obzira na sve sličnosti ljudskih bića, dva ista ne postoje u poznatom svijetu. A osim toga, bez obzira kave ga muke morile ni sa kim se na svijetu nebi mijenjao za život koji je njemu dat i koji ima, čak i na laskavu primamljivost bogatstva i moći. Iz svog tvrdoglavog poimanja, iz svog mikrokosmosa vidi on cjelinu svijeta, čija se slika nekako obrnula naopačke i kako sve u svijetu ide po naopakom, da se mnogo toga prelama preko naše BiH, da svijetom hoće da vlada sila i mrak u zamjenu za ljubav. Ali nije sve ni do tog naopakog svijeta ima nešto i do nas, od nas zavisi. I dok ga susrećete ponekad kao izgubljenog ili zamišljenog, on tada sanjari i pokušava da te snove pretoči u stvarnost pravednijeg i boljeg svijeta.
Navodi zadata tema naše mislioce koji pokušavaju da odgonetnu stanje u kome su se odjednom našli, kao bačeni iz svemira, u jednom neljudskom stanju siromaštva, koje im i samim opstankom prijeti da se pokušaju transformirati u neke moćnike i silnike, koji bi samo u jednom trenu mogli promijeniti svijet. Baš je to suštinsko sa čim se naš junak ne slaže, jer svi nagli prokreti vode u revolucije, u prolijevanje krvi, a on to ne voli. Svi bi nekako u moćne političare, koji imaju moć. I ne slute kako su im je upravo oni dali i posudili i zato su oni nemoćni i bespomoćni. Zar Nijemci nisu tražili jakog firera !? Sve dok traže moćne i jake predstavnike u političkom predstavljanju ti naši bespomoćnici će tonuti u još veći bezizlaz. Kako bi samo bilo lijepo da su nam politički predstavnici potpuno anonimni, a da je društvo uređeno i napredno. U svom pogrešnom sanjarenju da su neko, svi bi u Bušove, Obame, Putine, Bonaparte, pa čak Le Pene, Žirinovske, Hajdere, možda bi čak poželjeli i Staljinovu moć ili nešto gore. Neće oni Gandije, Mandele, Martine Lutere. Neće oni birati ni istraživače poput Vaska De Game, muzičare Mocarte, Betovene, niti naučnike i mislioce Ajnštajna, Kanta ili Rasela. To je ono protiv čega se buni naš junak. Hoće oni i u svome okruženju jake vođe, sa jakim nacionalističkim nabojem, da time povećavaju svoja izgubljena dostojanstva. U izboru svojih predstavnika vlasti vode se kriterijem lika vođe koji će biti veći galamdžija, koji će držati do nacionalnog i narodnog ponosa time što će više nauditi drugima, bez obzira što mu kultura i um dosežu do ništavne beznačajnosti i što mu vokabular najveće domete ima u psovačko-kočijaškim sintagmama, a uvježbana retorika zbir prostačkih laži. Kada bi samo to pokušali shvatiti budući glasači, već bi se na narednim izborima dogodile promjene o kojima sanjare osiromašeni Bosanci i Hercegovci.
U slobodnom vremenu, kojeg naš junak ima na pretek, ponesu ga razne misli, kojima ni sam ne može da uhvati nit vodilju. Završio je fakultet, ali evo već sedmu godinu posla ni na pomolu. Sve mu više izmiče nada da će ga uskoro naći. Ni porodicu nije zasnovao. Maštao je da će kada se oženi i zaposli moći ostvariti svoju neugašenu želju za putovanjima po svijetu, upoznavati druge ljude i kulture. To ga mori, da će mu ta želja biti neostvarena.
Jednom je čak u tim svojim dugim razmišljanjima sebe zamislio u ulozi roba. Potražit će nekog dobrog plemenitog robovlasnika, uz samo jedan uslov da ga ne bičuje, da ga ne opterećuje petnaestosatnim radnim vremenom, a ostalo će sve biti uredu. Bit će to sporazumni robovlasnički odnos, a ne kao onaj iz prošlih vijekova na rasnoj, nacionalnoj ili nekoj drugoj segregacijskoj osnovi. Imat će riješeno zaposlenje, egzistenciju osiguranu, neće brinuti i razbijati glavu o smislu života i sitnih ljudskih trvenja i jagme oko bogatstva. Neka drugi brinu o vilama, jahtama, avionima, privatnim ostrvima i morima. Ionako će jedni drugima sve ispregrađivati, tako da će se na posjede dolaziti jedino helikopterima. Za neposjednike neće ostati ni puteljci za prolaze u nigdjegrade. Ovi i ne primjećuju da su već odavno robovi, još u mnogo gorem položaju od našeg junaka. Bit će on sam i jedinstven po tome što je sam prepoznao i pronašao svog dobrog robovlasnika, koji će ga paziti ko najdražu pudlicu. Može on u svojim mislima ići tako daleko da potpuno zaobiđe surovu stvarnost, kao da ga se uopšte ne dotiče. Maštati može, misliti bezgranično, ne obazirući se na ljude, ali djelovati samo prema maksimi da opšti zakon kakav zamišlja za sve ljude mora prvo primijeniti na sebi, zna on to odavno. Kategorički imperativ mora postojati, kako bi se spoznala vlastita ljudska granica. Ne može se pomiriti sa shvatanjem većine koji dižu bune i pobune, a proizvode uvijek ono protiv čega se bune. Kao da su njegovi savremenici došli do najvećeg korištenja razuma tako što stvaraju sami nove probleme da bi se njima bavili. Govore protiv ratova, a stalno se utrkuju u pravljenu naoružanja, govore o miru a podstiču ratove. Pričaju o očuvanju planete, a zatrpali je otpadom, zagadili vode i rijeke, tako da je upitan i taj, uz sunčevu energiju i zrak, osnovni element života. Pit ćemo vodu iz prečišćivača velikih kolektora. Čuvaju planetu tako što će jedan dan skupljati otpad, a ne pitaju se zašto je ambalaža već prestigla veličinu vrijednosti u njoj. Spašavaju energiju planete jedan dana a cijelu godinu nemilosrdno je rasipaju na besmislice. Preoravaju i posljednje velike zalihe poljoprivrednog zemljišta u kopove ruda, ostavljajući generacijama iza sebe pustoš. Mogao bi naš junak još toga nabrajati u nedogled. Zato mu se ne čini besmislenim da se i sam, barem u mislima uklopi u sveopšti metež i nesnalaženje, da postane barem na tren dio cjeline svijeta, da na momenat bude bezbrižno oslobođen dostojanstva koje mu je i bez toga upitno. Barem je sam učinio taj izbor.
Izbori u BiH su u oktobru ove godine. Iako je još pola godine do tog svenarodnog zaluđivanja masa još skoro pola godine glasovi velikih vođa su sve glasniji, a ni po čemu ni BiH niti njeni vođe mogu biti veliki u širim razmjerama. U svojim sočno sklepanim zabavama za narod bit će priče da je za ovo stanje ljudskog i materijalnog poniženja čovjeka kriv uvijek neko drugi, kao da je to došlo sa druge planete, samo ni trunke nećete čuti samokritike, kao da su nam mala preduzeća i velike fabrike oteli marsovci, a ne neko tu oko nas, a mi se tek tako našli na ulicama bez igdje ičega. Sve što je stvarano više od pola vijeka odjednom je postalo vlasništvo nekih nevidljivih fantoma, koji su to dokrajčili. Zato junak moga doba ima nekoliko poruka vama koji ćete birati buduće vođe. Prije svega gasite televizore u jeku njihove buke i silnih obećanja da će vam vratiti ljudsko dostojanstvo. Ne tražite velike vođe, koji se zaklinju u interese samo svoga naroda, jer oni će osiromašiti prije svega svoj narod pa tek ostale. Ne vjerujte u ponovljene laži da će oni stvoriti uslove za napredak zemlje, jer smo se toga naslušali četvrt vijeka. Oni koji su nas doveli u ovo stanje ne mogu nas izvesti iz stanja beznađa. Prepoznajite nove ideje i ljude koji nas neće više lagati. U BiH je sve spojeno, ma koliko neki htjeli i željeli razdiobu. Ne može snaći nekoga zlo a da to ne dotakne i onoga drugoga. Te zablude se oslobodite. Ne može se renesansa jednog naroda graditi na nesreći drugoga. Bosna i Hercegovina je ipak dovoljno velika da može imati slobode za sve i jednake ljudske šanse za život svakog pojedinca.
Za konkurs: „Da sam ja neko“