Imala sam zadovoljstvo i čast da ispred udruženja Eko Put iz Bijeljine učestvujem u seriji seminara koje je organizovala grupa organizacija iz zemalja regiona. Družili smo se u Sarajevu, Kolašinu, Beogradu, i obrađivali teme od učešća civilnog društva, u donošenju javnih politika, preko upravljanja projektnim ciklusom, do lobiranja i zagovaranja kao relativno nepoznatih pojmova, naročito lobiranje.
Na seminarima su se ponavljali ali i smjenjivali kolege i predstavnici BiH, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Albanije, a ovog proljeća smo imali priliku da posjetimo i Hrvatsku, gdje su nas kolege iz organizacije SLAP provodale po Osijeku i susjednim mjestima. Tom prilikom nije bilo klasičnih predavanja i vježbi, već smo, organizovani u nekoliko kombija, pratili domaćine od jednog imanja do drugog, i upoznavali se sa primjerima dobre prakse.
Iskoristiću ovu priliku da kažem koju riječ o putovanju u Osijek. Iz Bijeljine sam preko Rače krenula za Šid, gdje sam ponovo prešla granicu, pa preko Vukovara došla do Osijeka. Kada sam se poslije Kuzmina, umjesto na uključenje za autoput, uputila pravo prema Kukujevcima, već sam osjećala uzbuđenje putovanja kroz nepoznate krajeve. U Kukujevcima sam prošla pored velike stare crkve koja me je navela da istražim o čemu je riječ. Na kraju sam došla do epizode Kvadrature kruga koja se upravo bavi tim mjestom i njegovim stanovnicima. Preporučujem da pogledate tu zanimljivu priču, ima je na Youtubu.
Zanimljivo mi je bilo i to što je tog dana u Šidu bio vašar. Na izlazu iz Šida prema granici sa Hrvatskom je prostor na kojem se održava taj vašar, i već se rano ujutro moglo vidjeti mnogo ljudi i mnogo hrvatskih tablica. Na granici gužva, četrdesetak minuta, pitam policajca je li to uobičajeno, a on odgovori – danas cijela Hrvatska dolazi na pečenje. I zaista, većina vozila u oba smjera imala je HR tablice.
Nemoguće je putovati po ovim našim krajevima, mojoj rodnoj domovini, a na granicama ne razmišljati o ratu. Još kad posmatraš prirodu koja ne priznaje te granice, još važnijom se čini ta potreba da njegujemo zajedništvo koje se samo nameće. Zato mi bi toplo oko srca što "cijela Hrvatska dolazi na pečenje" u Srbiju.
Prelazim granicu sa toliko zakašnjenja koliko mi je trebalo da stignem pred hotel, smjestim se i siđem do kombija. Vozim žustrije, ne bih da pravim prekršaje, ali ravnica i prostranstva njiva i šuma dopuštaju da se malo zabrza. Stigla sam u posljednji čas, koliko da se parkiram i samo pretrčim u kombi. U povratku sam drugačije – polako, i uživala sam u svakoj travki, krošnji i njivi kroz lijepu našu.
Prošla sam kroz Vukovar, riješena da izbrojim sve otpatke koje spazim iz auta i izbrojala sam pet, i to na periferiji. Asocijacije koje imam na spomen Vukovara sada su pomiješane sa prizorima osunčanog lijepog gradića koji je ranjen, ali uredan.
Osijek je prelijep. Bili smo smješteni u fensi hotelu koji gleda na Dravu, a preko Drave samo priroda. Prekrasno. Grad takođe uredan, sa mnogo parkova, zelenih površina, i sjajnim sportskim igralištem koje je puno mladih. Vidi se i mnogo zatvorenih prodavnica, i da ljudi odlaze, da se trguje po velikim centrima, što se može vidjeti i u mnogim drugim gradovima regiona. Ipak, pomislila sam kako bih smjesta prihvatila da na neko vrijeme živim i radim u Osijeku.
Vodili su nas da gledamo solarna rješenja, fabriku razgradive folije, ali i da vidimo Kopački rit, i eko gazdinstva u tim beskrajnim slavonskim prostranstvima.
Zlatna greda.
Prelazimo preko Drave i ostavljamo grad iza sebe. Oko nas su samo njive i šume, i sunčani aprilski dan. Promiču njive i drvoredi, tu i tamo koja kuća ili čovjek. Djeluje pusto, a tako se i zove – pustare. Slabo nastanjeno područje, tek poneka stara zgrada za sezonske radnike, i što više zalazimo u šumu, to postaje jasnije da su struja ili internet luksuz, jer je ovdje jedina infrastruktura – put.
U takvoj jednoj napuštenoj staroj kući su kolege iz Hrvatske napravile eko imanje. Nije bilo lako, i na početku su svima bili trn u oku, ali su pravim pristupom, i sredstvima koja su nakon pridruživanja EU postala daleko izdašnija, uspjeli preokrenuti stvari.
Danas se mogu pohvaliti predivnim centrom koji nudi i smještaj i hranu i adrenalinski park i vodu i struju i internet, pa i konje.
Orlov put, porodično imanje čovjeka koji je, kako kaže, shvatio da ne može više da živi u gradu (ali Osijek je super! 
🙂 ), pa je tridesetak kilometara dalje kupio imanje koje je danas kao Nojeva farma. Organizuju i vjenčanja, proizvode kulenovu seku, rakije, uzgajaju mangulice, krave, ovce…dočekuju nas sa domaćim hljebom namazanim mašću mangulice i posutim alevom paprikom. Nude rakiju i višnjevaču…moram reći da smo neprekidno jeli i pili i da smo bili čašćeni kao da smo na svadbi, a ne na studijskom putovanju. Valjda je sve to potrebno da istinski shvatimo zašto su to sve primjeri dobre prakse :).
Da skratim, pa ću o svemu nekom drugom prilikom, sve ovo pišem radi posjete JKP Osijek. Predstavili su nam svoju priču u jednom od gradskih reciklažnih dvorišta.Predstavili su nam kako su krenuli sa idejom sortiranja otpada i reciklaže, i kako su došli do toga što imaju danas – a to je čist i inteligentan grad.
Moguće je. Ne preko noći i ne bez mudrog i strateškog postupanja, ali je moguće. Uostalom, oni koji su uspjeli već imaju recept za ove naše prostore i ove naše ljude. Sve što ćemo postići biće kroz zajednicu, zajednicu ljudi, ekologa, komšija, susjeda, sugrađana, istomišljenika…a iskustvo sa seminara mi je pokazalo da jedni u drugima imamo mnogo više prijatelja nego što možemo zamisliti. Prijatelja posvećenih zdravoj prirodi i srećnom društvu.