JUGO NACIONALIZAM

Na prostoru bivše Jugoslavije je nacionalni identitet lakše odrediti po tome koje narode neko mrzi nego po njegovim kulturnim, jezičnim i drugim odrednicama.

Marin Čaveliš / 16. Juli 2021

Nacionalizam nastaje kao posljedica pretjerivanja u rodoljublju, kad ljubav prema svojima zaslijepi i pređe u mržnju prema drugima. Ako se tome dodaju predrasude - mržnja postaje osnovno obilježje nacionalizma.

A na prostoru bivše Jugoslavije nacionalizmi se temelje na mržnji prema drugima više nego  na ljubavi prema svojoj naciji. Zato je ovdje nacionalni identitet lakše odrediti  po tome koje narode neko mrzi nego po njegovim kulturnim, jezičnim i drugim odrednicama.

Zahvaljujući tome, ovdje svako može izabrati koga  narod mrzi a time i svoju nacionalnost.  Za to je prije svega potrebno mrziti narod iz kojeg se potiče. 

Mržnja i predrasude su stvarani u mnogobrojnim ratovima koje  su Balkanci vodili protiv stranih osvajača ili za njih. Kad nije bilo stranih osvajača ratovali su međusobno. Ratovi su se vodili i unutar istog naroda.

Svaka generacija je prolazila jedan ili dva rata. Linija fronta je često dijelila gradove, sela i porodice. Granice su se mijenjale, a ljudi ostajali u svojim domovima primorani na suživot sa svojim ratnim neprijateljima zadržavajući mržnju i predrasude prema njima.

Mržnja je potrebna za pokretanje ratova, jer ona lakše od ljubavi grupiše ljude i daje im jači motiv da ginu bez straha i ubijaju bez samilosti. Ljubav može zaslijepiti, ali ne tako snažno kao mržnja.  Zato je prije rata neophodno svakog ratnika opremiti mržnjom, a onda oružjem.

U ratu se mržnja reprodukuje i raste, pa poslije rata ostane mnogo mržnje, koje se teško odriču i zločinci i žrtve. Mržnja  ih oslobadja osjećanja krivice i olakšava bolne uspomene.

Poslije rata je lakše pokupiti zaostalo oružje nego mržnju. Ona se ne može zakonski zabraniti iako ima destruktivan potencijal koji negira tuđi život i pravo na njegovo postojanje.

Na Balkanu se mržnja se čuva kao trofej i zajedno sa oružjem ostavlja pokoljenjima u nasljedstvo.  Ovdje mržnje iz ratova traju stoljećima, pamte se i kada su davno zaboravljeni  razlozi zbog kojih su ratovi vođeni. Namjerno ili nenamjerno mržnja se tradicionalno prenosi pričama, predanjima, epskim pjesmama, spomenicima... To se radi s pijetetom, kao da je u pitanju zaostavština  kojom se treba ponositi.

Tom prilikom se laže da su zločine radili samo neprijatelji, da su sve žrtve bile nevine, da su sva junaštva bila odbrambena…  Zločinci se proglašavaju junacima ili žrtvama, žrtve se proglašavaju zločincima, izdajnici se slave kao rodoljubi, …

Tako su mržnja i predrasude postale obilježje po kojem se narodi mogu razlikovati i temelj nacionalizma na ovim prostorima. 

I tu nema mjesta za one koje ne mrze nikoga. Oni su manjina koju niko ne štiti.

Na prostorima gdje je mržnja nacionalno obilježje ne može biti mira. U socijalističkoj Jugoslaviji nacionalizam je strogo kažnjavan, baš zato što je bio utemeljen na mržnji. Nakon iskustva iz drugog svjetskog rata su bili svjesni da nacionalizam zasnovan na mržnji lako pređe u fašizam. Ali to nije pomoglo. Nisu pomogle sve metode indoktrinacije koje su vlasti koristile: širenje iluzije o bratstvu i jedinstvu među narodima, edukacija, zakonske kazne…

Sada je jasno zašto je ta zabrana nacionalizma bila neophodna. Kada je ona ukinuta  krvomutnici su devedesetih pokrenuli rat  koji je završio nakon genocida. I ponovo su ostavili u naslijeđe mržnju budućim generacijama. Nju već četvrt vijeka njeguju politički i nepolitički subjekti,  a ne  libe se tog krvavog  posla ni oni koji bi trebali širiti ljubav, vjeru i kulturu.

Jer kada se sve krajnje uprosti, ratovi služe da se ljudi podijele i zamrze, a onda se vlada njima pomoću mržnje.

 

Marin Čaveliš


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.