Pravna agresija je jedini ispravni naziv za ono što sudstvo Srbije radi svojim susjedima. Naime bili su dovoljno drski da sami sebe proglase nadležnim za suđenja u slučajevima koji izlaze iz okvira Srbije. To valjda nešto govori o još uvijek postojećim imaginarnim granicama Srbije koje neki nose u glavama.
Srbija je nakon što je Međunarodni tribunal izjavio kako nema dovoljno dokaza za slučaj Dobrovoljačke, shvatila da ima bolje i veće stručnjake od onih u Međunarodnom tribunalu (valjda Srbijanski narod spada u neku višu grupu naroda od ove koja se okuplja u Hagu?).
Hronologija Srbijanske pravne agresije
Najprije je Srbija navaljivala na Interpol koji je (kasnije će se uspostaviti prevaren) objavio potjernice za devetnaest građana BiH, organizatora otpora. Nikada neće biti razjašnjeno na temelju čega je uhapšen prof.dr. Ejup Ganić u londonu, Interpolove potjernice ili bilateralnog sporazuma na relaciji Britanija-Srbija, ali je zato više nego jasno da je to uslijedilo jedan dan prije nego će Međunarodni sud pravde objelodaniti još jednu Srbijansku sramotu, ovaj put onu kosovsku. Još je jasnije da je ovo urađeno 2-3 dana nakon što su Srbija i BiH ratificirale sporazum koji bi upravo spriječio ovakve slučajeve.
Nakon što je iznevjerila svoju riječ (sporazum) Srbija se sva dala u slučaj hapšenja Ganića kako bi ga dovukla u Beograd. Očevidci tvrde kako je Srbijanska ambasada u Londonu tih mjeseci pretvorena u advokatsku kancelariju uz punu materijalnu, tehničku i dokumentacijsku potporu iz Srbije.
Srećom uhvatili su jednog izuzetno obrazovanog, materijalno osiguranog, profesora i vlasnika velikog privatnog univerziteta, što bi se reklo u narodu „pametnog čo'eka“ koji je bio u stanju pravno i dokumentovano odbiti sa sebe svu ljagu i apsurde koje mu je Srbija podvaljivala.
U svoj toj zbrci dvije su se bitne stvari desile.
a) Srbija je poslala dokument kojim je priznala da se njena vojska nalazila i djelovala, do zuba naoružana, na teritoriji BiH bez saglasnosti te države. Ovo je svakako krunski dokaz u budućoj obnovi tužbe protiv Srbije za agresiju i genocid u BiH.
b) Sud u Londonu je ustanovio da se čitava potjernica i optužnica temelji na FALSIFIKOVANOM dokumentu koji je Srbija dostavila kao ključni dokaz. Londonske sudije su se svakako razbjesnile na ovakvo saznanje te su u konačnoj presudi i javno osramotili Srbiju, što baš i nije pravni običaj.
Ne treba zaboraviti i to da je Srbija držala Iliju Jurišića u zatvoru preko tri godine i osudila ga na dvanaest godina robije upravo na osnovu tog KRIVOTVORENOG dokumenta. Nakon međunarodnog falsifikacijskog skandala Srbija je u drugostepenoj presudi pustila i Iliju Jurišića kući u Bosnu. Odštetu za tri godine zatvora i za svu duševnu bol Ilija Jurišić i Beograd tek trebaju poravnati.
Kao da ove dvije sramote koje je Srbijanska administracija navalila Srbijancima nisu bile dovoljne, ona je nastavila sa srozavanjem sebe (ako može niže) i sa maltretiranjem drugih – u psihologiji se ovakvo siledžijstvo velike djece nad manjom i slabijom tretira kao posljedica iskompleksiranosti i problema u vlastitoj kući, ali i kao prikriveni kukavičluk koji se osim u maltretiranju manjih otkriva i u savijanju repa pred većima.
Sindrom siledžije Srbiju je koštao i skandala oko Tihomira Purde koji je ovih dana pušten na slobodu, a srećom nije dugo trpio srbijansko pravno silovanje.
Čika Jovo
Posljednja žrtva srbijanskog pravosuđa je Jovan Divjak. Da li je zadnja, vidjeti ćemo. Jovo je bivši general Armije BiH koji je stao u odbranu BiH kada je bilo najteže. Naravno više od njegove vojne vještine uvijek je boljelo njegovo ime. Nisu nikada progutati mogli, a ni provariti, to da je general Jovo (kao ni ine nebošnjačke vojnike koji su branili cjelovitu BiH), pa su im zbog takvih oduvijek u vodu padale teze o čistom međuetničkom sukobu.
Jovan Divjak, ili čika Jovo kako ga mnogi zovu, je veoma voljen čovjek u Sarajevu, BiH i regiji. Osnivač i predsjednik organizacije „Znanjem gradi BiH“ koja je svojim stipendijama odškolovala stotine učenika. To je svakako još jedan Jovin grijeh jer se bavi opasnim razumnim stvarima i školuje djecu koja će sutra da razmišljaju (kao što je 92. Jovo) umjesto da samo slušaju. Opasna je to rabota ovdje gdje su poglavice sva tri plemena odlučile da prave čiste, složne i poslušne torove.
Kada smo kod toga nikada neću zaboraviti kada je Jovo u jednom intervju upitan kako to da on nije otišao sa četničkim hordama i Vojskom Jugoslavije, kao Kukanjac i drugi, Jovo je poručio, parafraziram: Vidite, ja sam odrastao u biblioteci i moji roditelji su me od malena navikavali da čitam i obrazujem se. Ne možete me sada porediti sa nekim ko je odrastao u nekoj šumi i sve što je pročitao je kako je sveti Sava ubio aždaju, te on i danas čvrsto i nepokolebljivo veruje u te stvari.
Tako je govorio naš Jovo, i siguran sam da da se na internetu može pronaći taj snimak, obećavam ga postati ako ga pronađem. Govorit će Jovo još štošta, povukli su generala za jezik i tek će se sada upaliti. Tek sada se može očekivati da će svi za kojima je Srbija raspisala potjernice tužiti Srbiju u Strazburu zbog svih muka i patnji koje im je navukla na osnovu FALSIFIKATA. Tek sada će Iliji Jurišiću biti data podrška i sve neophodno da tuži Srbiju za izgubljene tri godine života, narušeno zdravlje i duševnu bol. Tek sada će se reafirmisati priča o, ovaj put ozbiljnoj, obnovi tužbe BiH protiv Srbije za agresiju i genocid.
Ovo će se desiti iz dva prosta razloga.
a.) Dirnuli su u Jovu a Jovo je nešto više od Ganića i slične elite. Jovo je raja, čovjek sa čaršije, jedan od onih običnih ljudi, a u njih se u Sarajevu ne smije dirati. Običnost je ovdje svetinja.
b.) Drugi razlog je mnogo manje romantičan i mnogo više praktičan. Sada, nakon silnog pravnog maltretiranja Bosanaca i Hercegovaca, prevršena je svaka mjera i politički je izuzetno isplativo povesti i vojevati sve te pravne bitke protiv Srbije. Danas je, a sve zahvaljujući srbijanskoj pravnoj agresiji, ogroman politički kredit u ovim procesima. Njihovo vođenje znači najmanje garanciju za jedne dobijene izbore, a njihov pozitivan ishod znači pobjedu na još dva izborna ciklusa. Možda je Bosanac glup, ali političari sigurno nisu toliko naivni da ne vide sve ove dobiti.
Ubrzo će Jovu pustiti iz zatvora i vratiti u BiH. Šta će time dobiti Srbija? Zašto joj treba još jedna tako velika sramota. Ko će sutra vjerovati zemlji koja muči građane druge zemlje na temelju FALSIFIKATA i koja ne poštuje sporazume koje potpisuje? Zaista nemam odgovore na ova pitanja, a još manje mi je jasno kako to srbijanski političari uspijevaju nacionalizam hraniti nacionalnom sramotom?
Nije sporno suđenje nego sudija
Za kraj, razjasnimo i to za šta se zalaže autor ovih skromnih redova. Daleko od toga da branim zločince. Ne dao mi Bog! Mislim da se svaki zločin treba kazniti deset puta strožijom kaznom od ovih koje su u opticaju. Ipak, red se mora znati, Divijaku može suditi Međunarodni sud za ratne zločine ili Sud BiH, i niko više na ovom svijetu. Pogotovo ne ona zemlja koja stoji iza vojske koja je tog dana, kada se desio zločin u Dobrovoljačkoj, granatirala Poštu, rele na Humu, zgradu Oslobođenja, Elektroprivredu, javni gradski prevoz, Vijećnicu,… Vojske koja je tog dana uvela tenkove u Sarajevo i njima pucala po gradu. Vojska koja je tog dana poslala više jedinica do zuba naoružanih specijalaca da iz više pravaca dođu do Predsjedništva i zauzmu ga. Vojska koja je tog dana kidnapovala Predsjednika suverene, nezavisne, međunarodno priznate države BiH. Sve navedeno u prevodu sa vojnog rječnika znači da pričamo o državi koja je svojom vojskom pokušala ili pomoći državnom udaru ili zauzeti Sarajevo. To će vam potvrditi svaki, i polupismeni, vojnik.
Ta država, sigurno, neće suditi čika Jovi. Samo mu može zahvaliti što je spriječio da još više vojnika Srbije ne pogine u Dobrovoljačkoj.