Forbes objavio nekakvu crnu statistiku naše lijepe, čiste i uspješne domovine. Kažu da smo ekonomski pakao na Zemlji, da smo puka sirotinja i da nas nema da bi nas trebalo izmisliti…u prijevodu.
Ne slažem se s tim. To što imamo manje od 5 dolara BDP po glavi stanovnika je više nego dovoljno. Nama da treba više, mi bi i imali! Jesu to neki drugi ljudi u nekim drugim državama svijeta pametniji od nas?! Nama je i ovoliko dovoljno, nećemo valjda biti nerazumni i očekivati bogaćenje dok ostatak roda ljudskoga devera sa ekonomskom krizom. I to svjetskom!
Ne slažem se ni da imamo previše nezaposlenih. Zamislite da svi rade! Ko bi nam onda dizao prosjek po korištenju društvenih mreža? Kafane bi se morale zatvoriti, njive na Fejsu bi ostale neobrađene, virtuelni poker bi otišao u historiju/istoriju/povijest, a sve nevladine, poluvladine i vladine organizacije koje se bave zapošljavanjem, zapošljivošću i sličnim edukacijama needukovane omladine, stavile bi katanac na bravu, izbrisale prijedloge projekata iz foldera i razočarale sve one koji vjeruju da će napraviti čudo svojim idejama.
U državi koja ima dva entiteta (plus Distrikt), tri jezika, ne-znamo-ni-sami-koliko naroda i skoro pola nezaposlenih građana, u državi u kojoj životinje zlostavljaju u azilima, gdje je psihoterapeut svako ko nije provirio niti na jednu edukaciju, u kojoj kad profesor lažira doktorat ispaštaju studenti kojima je predavao, u državi koja služi isključivo za nasmijavanje ostatka svijeta, sramota je biti siromašan.
Poželjno je lagati, dozvoljeno varati, preporučljivo krasti, ali siromasi- e to nećemo biti. I šta se tiče koga što zavisimo od tuđe milostinje otkad znamo za sebe, što stalno negdje molimo da nas prime i čudimo se kad nas odbiju? To nije naša, već njihova krivica. Mi imamo svoje Obraze i svoje Fanatike i svoje zastave, grbove i nacionalne torove. To smo mi i to je naš ponos, naše lice i naličje. Jedino što imamo danas.
Za koji dan će biti dva mjeseca otkad sam na birou za zapošljavanje…broj u nekakvoj fascikli…jedna od mnogih. Za koji dan će biti sedam mjeseci otkad očekujem da neko prepozna svu tu ambicioznost, želju za učenjem i napredovanjem, svo to znanje, vještine, iskustvo i ostale velike riječi koje nas savjetuju da dodajmo u naš CV da bi bili poželjniji poslodavcu u moru poslotražilaca. Za koji dan će biti mjesec otkad sam dobila ponudu iz zemlje u kojoj se podrazumijeva plata, zdravstveno, socijalno, penziono, i kakvo sve ne osiguranje i uslovi rada. Za koji dan će biti mjesec otkad razmišljam šta me još drži ovdje.
”Još studiraš il’ si na birou?”, pitaju me kad me sretnu.
”Završila prošle godine”, kažem i ”Biće posla”, slažem.
I nastavim agoniju u svojoj glavi- šta me još drži ovdje?