Ispričati priču…o divnim, malim običnim ljudima čini se lako. Ustvari, ništa teže, jer su neopisivi i jer ti teško padne kad slučajno i u prolazu začuješ gorko što se prolije sa njihovih ispucalih usana, i kao slap se sruči na tvoje srce, pa se dušom jedva iskoprcaš boreći se za udisaj zraka. Posvuda su oko nas…treba samo zaviriti u oči, osmjehe što budu gorki…u pukotine što je život išarao po njihovim licima. Treba samo zagrebati ispod svih naših površnosti, oslušnuti s’ izvrnute strane srca i vidjeti gromade nježnosti i dobrote što se odvale, pritisnu i potisnu nezainteresovanu hladnoću sa kojom smo se, jadni, užurbani i primorani saživjeli.
…
Djed se zove Milovan, i nikakvo drugačije ime ne bi ni pristalo tom biću, čijom dušom se prostire okean milosti po kojem su plovila bijela radosna jedra sve do onog dana kada je izgubio sina, i kad je po njima pala patina i zatamnila ih bolom. Poslije usud nije štedio ni ostale živote iz njegove porodice i bol se slagala u isprepletenim moreuzima kroz koje je katkad teško prolazio poderanim jedrima grabeći naprijed kako bi u nekim ranim jutrima sačuvao malo sunca za Onog što mu je ostao, i za one malene koji su ostali iza Onog što je otišao.
….
Ponekad me pritisne dan, odvali grubim đonom po sred lica i srca, i jedva ovarišem put koji vodi kući. Ponekad me taj isti đon odvali dvostruko više, pa jedva ,,ovarišem,, put koji vodi iz kuće. Ali u oba slučaja vođena očima što vide iznutra, u svako doba dana, znam, da skretanje njegovim sokakom vodi u onaj smiraj dragosti i topline koja vam zafali kad ste već mislili da je svijet hladna ogrubjela zvjerinjska naseobina.
…
Samo banem tako. Ako hrani jariće imam sreće da odslušam bajku na nemuštom jeziku, i da virećom radošću ispunim svoje oči gledajći kako im popravlja crvene marame oko vrata. Pripadale su njegovim sinovima, nekad su bile pionirske i ne mogu da zamislim ni jedan bolji vrat oko kojeg bi bile svezane od tog bijelog, prenježnog i skakutavog. Ako sjedi na fotelji, imam sreće da ugledam pseću vjernost kako se mazi na njegovom krilu i rastegnutog pirgavog mačka kako kunja na njegovom ramenu. Ako imam sreće, i mene će zagrliti i pamukom svoje duše otjerati grubo lice onog što me pritiska.
…
Podsjeća me na Hemingvejevog starca dok svoj život i svoje srce razlaže na proste faktore svih koje je izgubio i sve koji su mu ostali. Postidi me njegova snaga kad god se nađem u začaranom krugu potištenosti i u takvim trenucima prirastam za dobrotu njegove duše spašavajući tako svoju.
…
Juče smo proslavljali praznik Hristovog Vaskrsnuća, ali glavni razlog okupljanja te male odabrane svite slavljenika pod njegovim drenjkom u dvorištu, zapravo je bio dolazak sina. Onog što mu je ostao i koji je, kao i mnogi drugi morao otići preko iz ove hude zemlje da zaradi koru hljeba. Fali Milovanu, i te kako, njegovo prisustvo, dok se ranim jutrom spušta niz polje, obilazeći redove zasađene malinama, i sklanjajući suvišne grančice, sigurna sam da sklanja i svoje oči prepune vlage koja se uvlači u čovječiju dušu ali je bogati za jedno voljenje više, za jednu snagu više, za jedno čekanje i jednu radost više.
…
Pod drenjkom juče veseli pir prijatelja, pomiješanu radost rascvjetalih maslačaka, crnih i bijelih vina i dragosti neraskidivih zagrljaja prekida zvono telefona. Udaljava se Milovan od vesele družine, da porazgovara vjerovatno sa nekim prijateljem koji se sjetio da upita za zdravlje il’ čestita praznik, i nailazim ja baš u onom trenutku kad izgovara rečenicu:
,,ma znam, sve je to dobro, zaradi lijepo, al’ prijatelju, ubi me samoća,,
…
Ako ću brojati trenutke u kojima mi je napuklo srce…ovo je bio još jedan…
Ako ću ih redati po veličini, ovaj ću uvrstiti visoko, da po njemu jednom šijem zakrpe i da učim kako preživjeti neisplakane odlaske, radosne dolaske i njegovo veličanstvo nedostajanje.
…
Posvuda ima ljudi koji načetog srca čekaju sinove. Posvuda ima i onih kojima se nikad neće vratiti.
Kad se maslačak rascvjeta praznikom…zagrlite ih…najjače što možete…
Možda će vas ti zagrljaji spasiti sopstvenih pukotina…
Scarlett