Jedina prednost života u gradu su kulturna dešavanja. Živim na selu, živim u Beogradu, živim u Sarajevu, provedem i koji mjesec u Americi, i zaista, jedino što uviđam kao prednost života u gradu su mogućnosti da vidiš vrhunska umjetnička djela.
Imam sreće ove sarajevske zime da je Sarajevo ugostilo, između ostalih, Kraftwerk i Joan Baez.
Kraftewerk je nastupao u Skenderiji, i mogu reći da sam očekivala više ljudi. Pored ljubitelja elektronske muzike, očekivala sam i one koji će doći iz opšte kulture, jer Kraftwerk mu dođe muzejski eksponat, na neke stvari se prosto ide. Poslije večerašnjeg koncerta Joan Baez mogu reći da je i Kraftwerk možda trebao nastupiti u Bosanskom kulturnom centru umjesto u Skenderiji. Cijelo veče sam žudila za udobnim sjedištem da propisnom uživam u audiovizuelnom spektaklu koji su pripremili, ali eto, možda drugom prilikom.
Večerašnji nastup Joan Baez u BKC-u je okupio veliki broj ljudi, popunjena skoro sva sjedišta. Najjeftinija ulaznica je koštala 35, ali ima smisla da među onima koji to mogu da priušte bude dovoljno za BKC. Mjera. Prilaz BKC-u je nehuman kad nešto pada, jer nije natkriven, pa se ljudi na kiši tiskaju i kisnu, a sve bi riješilo nekoliko ploča od pleksiglasa da se barem malo zaklone. (Grade, ovo ti je veliki minus.) Ali eto, nepokolebljivo smo prodrli u salu i smjestili se za dva sata predivne muzike, predivne ljudske duše, prelijepog glasa i čudesno bezbrižnog melosa američkih prerija.
Nastupila je sa sinom perkusionistom, jednim muzičarem koji svira nekoliko žičanih instrumenata, od violine do klavira, i djevojkom pratećim vokalom čiji je glas bio posebna zvijezda nastupa.
Joan Baez je žena od 77 godina koja je ispratila sve – od Vudstoka do Olimpije, pa i Sarajeva. Njena duša je album jednog vremena, jednog vijeka, a njen nastup je jednostavnost kantri hipija. Nemoguće je ostati ravnodušan, ne prožeti se trzajima žica, a odbljesak reflektora sa blistave površine njene gitare je čitave večeri šetao po publici, zasljepljujući nas poput ogledala. Na momente mi je smetalo i tjeralo da skrećem pogled, a sad mi se čini kao da nas je ozračivala, kao da nas je kadila svojim pojem i svojim instrumentom.
Divna, divna Joan Baez.
Fizički, djeluje fit, što se kaže, vitalno, stajala je neprekidno, držala gitaru, svirala i pjevala, ali pjevala i tiho i glasno i jasno i strasno, i sve je bilo u savršenom toku. Sve je bilo za studijskog snimka, a čovjek bi možda rekao da će godine narušiti glas. Nema onog staračkog drhtaja i huke. Njen glas je još uvijek jasan i prodoran, prosto blista, tako da 77 godina od večeras drugačije izgleda.
Joan Baez je snažna, ostvarena, inspirativna i inspirisana žena. Njen glas je i zreo i mlad, njeni ukrasi su prefinjeni a folklorni, njena pjesma je obična a odzvanja kao proročanstvo…u svakom smislu, žena čiji bi nastup bilo greška propustiti.
Bonus večeri je bila djevojka koja je pjevala prateće vokale, njen glas me je umivao kao bista izvorska voda. Uostalom, šta se može očekivati da će umjetnica tog ranga izabrati za društvo na bini.
Izašla je na četiri bisa, prestali smo kad nam je rukama signalizirala spavanje, a jedan od biseva je bio i zajednički nastup sa našim ljudima, Kemina „Sarajevo ljubavi moja“. Lijepa gesta, iako joj strofe nisu išle, poentirala je na kraju, otpjevavši ono završno, akapela „Sa-ra-je-vo ljuuubavi mojaaaa“. Jeste da ona pjeva dušom kako god da otpjeva, ali ipak ima nešto između nje i ovog grada, očigledno, čim joj je ‘93 došlo da ide u neku zaraćenu vukojebinu da im malo svira i pjeva.
Neki su plakali, i ja među njima.
Eto šta je umjetnost i šta su umjetnici. Oni idu putem kojim se rjeđe ide, oni donose, prodiru, spajaju…kad gledaš po publici, možda za neke ljude nikad ne bi rekao da bi došli na njen koncert.
U Beogradu po galerijama viđam ljude koji izgledaju kao prosjaci. Bakice jedva stoje ali pomno analiziraju rad čuvenog ruskog akvareliste. Ili turbo džiber cura u trenerci i patikama subotom popodne u muzeju savremene umjetnosti, zuri u neki performans na ekranu sa pripadajućim slušalicama. Nema pravila, kad je umjetnost u pitanju, nema granica i nema pravila.
Poštujem posebnu vezu koju Joan Baez ima sa Sarajevom. Tolike godine sam je voljela, a nisam znala da zna gdje smo na mapi, a kamoli da je dolazila u ratu. U ratu, hej, zamisli kažeš mami, mama, odo ja u jednu zaraćenu zemlju, u grad pod opsadom, sa gitarom, da im malo pjevam.
Hvala ti šehere što mi dade ovaj večerašnji poklon. Žena je na oproštajnoj turneji, ovo je sad i više nikad, i osjećam se počašćeno, pomilovano, dok sam njen glas slušala, osjećala sam mir, božanski spokoj, kao da biće sve u redu. Donijela je mir.