Ovu priču je najbolje početi sa onom doskočicom: „Pobiše se dvojica zbog latinice i ćirilice i kod sudije za prekršaje potpisaše se palcem.“ Ustvari ova rečenica i počinje i završava svu priču i pametnom bi bila dosta. Ali da pameti ima ova rečenica ne bi ni nastala. Primijetio sam da je sa rastom nacionalne svijesti jezik postao jako bitan vid obilježavanja identiteta. Do duše uvijek je to i bio i svakako jeste odrednica identiteta. Prema tome tu ne bi trebalo biti ništa sporno ali opet sa naglaskom da ima tu neke pameti i obzira. Meni lično ne smeta niti jedna opcija od svih mogućih prisutnih. Negdje sam nekad pročitao da se na nekom od američkih univerziteta na nekom odsjeku za jezik svi jezici sa prostora bivše nam države izučavaju kao jedan. Ali dobro kao što sam već konstatovao da je jezik odrednica jedne nacije i bitan faktor identiteta iste i kako smo odabrali da se podijelimo u torove red je da svaki tor ima svoj jezik. Problem nastaje kada se krene sa pretjerivanjem ili uprošteno rečeno sa preseravanjem. Kad odjednom svi postanu veliki jezikoslovci, lektori i ostali ini stručnjaci koji se bave jezikom. Svi znaju sve o svemu i šta i kako se govorilo prije i kako se govori sad. I onda naravno nastupa siljenje jezika. Počinje se sa nasilnim izmišljanjem izraza, trpanjem ili ukidanjem slova i gdje treba i gdje ne treba. I svakako se počinje javljati problem i kritika od strane određenih pojedinaca ili grupacija ukoliko se koristi terminologija koja eto nije ispravna i ne pripada određenoj naciji ili etničkoj skupini ili narodu. Namjerno stavljam ili između svih ovih odrednica jer se to na ovim prostorima toliko upetljalo da su narodi i nacije postali jedno ili sve svi svrstavaju pod etničku skupinu. U principu uprošteno rečeno torovi pa hajde. Tako se skoro pokrenula neka polemika oko natpisa na flaši soka. Kaže sok od zoHve. Meni to nešto čudno ali kao što rekoh nemam problem. Što se mene tiče neka svako koristi ona jezik koji njemu odgovora ali pod uslovom da meni ne trpa takve stvari pod ispravno. Neka se stručnjaci bave jezikom i neka ga oblikuju i izmišljaju šta hoće ja znam svoje. Jednostavno govorim onako kako sam i govorio. Koristim dijalekt na kojem sam odrastao i koji je svojstven podneblju gdje živim. Mirna Bosna. No međutim ne daju rodoljubi i domoljubi da Bosna bude mirna i tu nastaje problem i to je ono na što sam alergičan. Na zovu na svu sreću nisam. Ukoliko ne koristiš termin zohva ili četverica onda nisi dovoljno dobar Bošnjak i dopustio si da ti drugi nametnu svoj jezik pod drugi naravno uvijek se podrazumijevaju Hrvati i Srbi ostale i onako niko ništa i ne pita. Jebiga šta ćeš kad se cijeli svemir vrti oko Bošnjaka, Hrvata i Srba. Ne dao Bog da svih nabrojanih ima kao Kineza svijet bi vrlo brzo postao jedno ogromno bojno polje, a za kratko vrijeme vjerovatno ga ne bi ni bilo. Nego, džabe je objašnjavati da nikad niti od koga, ma koliko on star bio, nisi čuo da koristi termin zohva i iz tog razloga prosto ne koristiš taj termin, a ne zato što nisi nacionalno osviješten, što se stidiš se svoje kulture i slične priče prelijevanja iz šupljeg u prazno.
Naravno ima još kandidata za ovu priču. Komšiluk, ovaj pardon susjedi, koji gaje hrvatski narativ odjednom su postali pravi Zagrepčani. I nema ništa izvrnutije i smješnije kad se to krene šicati tisućama izričaja, ali Hrvatska ostaje Rvatska. Tako da tu imamo problem ukidanja famoznog slova H. I naravno ovaj treći Serbski tor je ista priča ubi ekavica kao u pola Beograda. Svakako u svoj ovo priči niko se ne bavi suštinom. Nikog ne smeta činjenica da u BiH po nekim procjenama još uvijek ima oko 750.000 totalno nepismenih ljudi. Ne računarski nego nepismenih u pravom smislu te riječi. Trebali napominjati da smo duboko zagazili u 21. vijek ovaj pardon stoljeće. Niko ne razmišlja o tome da ustvari poznavanje više različitih izraza je ustvari stvar znanja. Zar nije dobro znati. Zar nije bogatstvo znati. Dičimo se poznavanjem stranih jezika. E pa možemo svi biti ponosni je znamo više stranih jezika. Zašto ne znati i za kahvu i kafu i kavu, zašto ne znati i za sudiju i za sudca, za historiju, istoriju ili povijest i tako u nedogled. Vjerovatno odnosno vjerojatno zato što ovih 750.000 nepismenih Bošnjaka, Hrvata i Srba predstavljaju idealnu masu za manipulaciju u svakom pogledu. Uvali mu ili izbij H i odmah će zaboraviti na sve nedaće i tražit razlog da nekog uhvati za vrat. On će meni u moju zohvu dirati, ima da bude Rvatska, bre lebac ti poljubim. Ne bih da ulazim u detalje gramatike i izgovora i ni sebe ne smatram najpismenijim. Bude tu fula i pravopisnih grešaka. I ovaj tekst nije namijenjen kao neka jezička kritika u smislu gramatike, načina izražavanja i slično nego ima za cilj da skrene pažnju na količinu gluposti koja nam se nameće kao jako važna, a ustvari suštinski je glupo zamajavanje i uvaljivanje problema tamo gdje ga nema.
Toliko se ide u krajnost da je to postao opšti ovaj opći cirkus. Odavno su premašeni Nadrealisti sa onim što se zaista dešava u stvarnosti. Svi se sigurno sjećate Nadrealista i one priče kako se kaže ja čitam na svi jezicima ovih prostora uključujući i crnski i gorski. I možete misliti na crnskom i goroskom se to kaže sasvim drugačije, kaže se ja čitam.
Čini mi se da je ne tako davno postojala neka inicijativa u Hrvatskoj da se filmovi iz Srbije koji se emituju ovaj emitiraju u Hrvatskoj ili sinhonizuju ovaj sinkroniziraju ili titluju. Uz dužno poštovanje meni je to vic uz koji se sa sve sokom od zohve samo mogu kvalitetno nasmijati.
Ili recimo na Internet portalu Radio Sarajeva ( ne istočnog Sarajeva) sam naletio na neki tekst koji je uz sav trud prilikom varijante copy/paste ovaj kopiraj/zalijepi u dobrom dijelu ostao na ekavici. Pa su tako tu hiropraktičari, mešaju, proveravaju. Smiješno, pa nego šta nego je smiješno. A dobrim dijelom i žalosno.
Na kraju ne mogu, a da ne spomenem ćirilično pismo. Iako je ravnopravna upotreba latinice i ćirilice u BiH Ustavom zagarantovana ovaj zagarantirana ćirilica se masovno izbjegava tačnije ovaj točnije gotovo i neupotrebljava u jednom blentitetu dok se u se u drugom blentitetu opet masovno forsira ćirilica na uštrb latinice. Razlika je u tome što se latinica masovnije koristi u svijetu tako da je ne moguće ne poznavati latinicu dok se bez ćirilice može. Međutim u BiH ne bi trebalo da može jer je na jednom povelikom prostoru BiH ćirilica itekako zastupljena i onda je glupo i van svake pameti da prolaziš kroz vlastitu državu i ne znaš pročitati natpis na putokazu ili na prodavnici ovaj prodavaonici. Svakako hajdemo odmah skočit i da me se proglasi srbofilom. Ovaj pravda učenje ćirilice. Ne nisam srbofil nego sam Bosanac i na ovaj način ustvari smatram da branim Bosnu i Hercegovinu. Izvornu ideju BiH kao multi-kulti zajednice svih naroda i narodnosti, a ne ideju BiH prema torovskim aršinima. Samo moje je ispravno, a sve ostalo ne valja. Svi se isključivo trebaju prilagođavati nama jer kome ba da se mi prilagođavamo. E pa tako od lijepe nam BiH nema ništa. Sa negiranjem ćirilice jednako se doprinosi razjedinjavaju BiH kao i sa govorima predcjednika iz kako ga vole zvati manjeg blentiteta. Ustvari taj isti se hrani i jedva čeka takve gluposti iz drugog tzv. većeg blentiteta. I tako u krug. Glupost na glupost, tuk na utuk i ode nam život.
Nemoj samo neko da mi kaže kako se zamaram glupostima. Da se zamaram ne bih pisao. Zamara i mene ovih silnih 750.000 nepismenih i sigurno još toliko onih koji se vode pod pismene, koji bi eto tako da mi objasne kako je glupost ustvari ispravna stvar i koji imaju strašnu potrebu da budu nametljivi sa idejama ispravnog. Kako je ustvari sa tim što manje znaš nešto bolje. Ma nemoj te mi reći. Kako to stih iz jedne pjesme lijepo kaže još uvijek moja glava meni pripada.
Eto sad odoh jednu bazgu mahnut dok mi se sok od zohve ne slegne. A je li se ono Meša Selimović izjasnio kao Srbin, nećemo čitati Mešu, posebno ne ako su knjige napisane ćirilicom. Doviđenja, Довиђења ovaj Allahimanet.