Jevrejin Krivi
Često na površini leže naše najdublje potrebe, problem je u tome što ih drugi vide kao motive za nečasne radnje.
Sjedio je u polu-mračnoj sobi koja nije znala za vrijeme. Sat na zidu, veker na stolu, oblaci na nebu. Sve je stajalo u mjestu, nijemo i tiho savršeno oslikavajući radnju priče koja se zbila nebrojno puta i ostala nezapisana isto toliko.
Kako početi? Gdje leži konflikt koji treba predstaviti i razriješiti? Kako odagnati nesigurnosti i nadomjestiti manjak talenta? U vremenu bez ljubavi, ali vremenu posebnosti, vremenu brzine čija prosječnost zasjenjuje talenat i ostavlja ga da trune u sjeni kao trava pod Severininom štiklom. Tegoba je postati bilo šta dobro, a bolest ići u kontru tome. Ja sam onda bolestan – napisao je Krivi dok je predano zurio u preostalu bjelinu hartije čiji je metaforički odraz – pomislio je – onaj njegovog ispraznog života. Kada popuni bjelinu popunit će i svoj život, a na koji način to uradi odredit će njegovu sudbinu.
Metateksutalno tumačenje nije dovodilo do ovaploćenja pa je odlučio da hartiju zatvori i inspiraciju pričeka negdje drugo. Promjenio je sobu, ponovo otvorio hartiju, ali inspiracija je ostala neuhvatljiva.
Dva-tri crteža koja bješe nacrtao bez razmišljanja ovaplotiše dvije nakostriješene sijamske mačke, pa Krivi pomisli da inspiracija dolazi sama od sebe. U tefter zabilježi slijedeći citat – „Laž je da moramo znati o čemu pišemo. Ono mora doći samo od sebe“.
Osjećao se ponosno, već nakon ove rečenice. Nije bilo bitno što je ona truizam, citat izvađen iz nedokučivog mu konteksta, u tom trenutku činila se istinito.
Ako odlučimo da hartiju napunimo istinom, onda je to život vrijedan opisivanja, a samim tim i čitanja, metatekstualno zaključi Krivi. Moja filozofija čitanja odrazit će se na onu pisanja i moj život će konačno imati smisla, – pomisli Krivi bez zapisivanja, a mačke dobiše duge plave brkove.
Nikada nisam znao slikati, pomislio je, dok je hirovito križao prvu od dvije bestidnice. Umjetnost je stvar spiritualnih ljudi, a ne ovakvih kao ja. Moj otac je prodavao sadnice na pijaci, a mama šije ženama. Živimo kao podstanari čitav život, a ja umjesto da se prihvatim posla, zamijenim oca na pijaci, ili barem odem kupiti štof za šivenje, tlačim sam sebe nebitnim stvarima. Kakva crna umjetnost Krivi, kroz svijest mu prođe misao njegovog oca izrečena sa dozom sigurnosti dovoljnom da se čini uvjerljiva – to su sve budale.
Na toj misli je ostao punih par minuta, dok je nepomično zurio u papir pokušavajući da pronađe dovoljno dobar izgovor za odustajanje.
Struja svijesti vrati ga u prošlost, gdje se sjetio odustajanja od hobija, prijateljstva i ljubavi. Za sve njih se kajao i pomišljao kako je trebao uraditi drugačije dok je još mogao. Da se mogu vratiti u prošlost sigurno je da ne bih pokušavao biti pisac, ljubav bi širio na drugi način. Prijateljstva i hobiji su izgubljeni, ljubavi odavno presušile pa i da odustanem od svega ovoga na bilo šta drugo ne bih mogao da se oslonim.
Strese ga određena tjeskoba kada u sobu uđe majka, krojačica, koja kad je ustanovila da Krivi drži spisateljsku hartiju, baci razoran pogled i viknu Šta ti to radiš, uzmištauči, pametnije ti je.
Krivi bješe pročitao Kafku pa na trenutak zamisli sebe kao žohara i ustanovi kako je ta priča zaista istinita i da pije vode.
Pila je vode i sijamska mačka Vendi zvana Bestidnica, koja ubrzo dobi partnera po imenu Žorž La’ Svinja, debelu, prošaranu sijamku ogromne glave i trupla, koja je pokušavala zaskočiti Vendi na foru, dok je ona plazila jezik u novonastalu siniju.
Činilo se da Krivi polako razrješava problematiku pisanja crtanjem, jer je slika poprimala nove obrise i konture, a već na slijedećoj Vendi uze stvar u svoje ruke i izgreba bestidnika Žorža po licu psujući mu svu familiju, užu i širu jer je kreten i jer ne zna pogoditi pravi trenutak. Rekla mu je da bi mu dala, da nije ispao takav kreten, ali pošto jeste neće dobiti nikad. Za Žoržovu perspektivu na situaciju smo ostali uskraćeni, jer je Krivog opet prenijelo.
Pomislio je da je to što on radi bezvrijedno i da postoji milion drugih koji to rade mnogo bolje (u glavi je misao formulirao kao „isfuran fazon“), sjeti se uzdignutosti nekog ovdašnjeg, lokalnog pisca i bješe mislima prinuđen da svoju grotesku iskriža, hartiju zatvori i vrati se utočištu zvanom vlastite nesigurnosti.
Prošlo je vremena – po priloženom možemo vidjeti da je Krivi uporan dečko – dok nije pomislio da će on imati svoj vlastiti fazon. Njegov fazon je metateksualna moderna introspekcijska proza koju će, uz uzimanje različitih opijata i bjesomučno orgijanje, čitati samo probrana ekipa dok blate sve sveto i štuju sve prokleto.
Vendi i Žorž dobiše džavoljeve rogove, a umiljate, azijatske crte lica zamjeniše rogobatne hemijskom omeđene grimase. Seks, Foucault i alkohol, pomisli Krivi. Budućnost i prošlost objedinjeni u jedan jedini kataklizmički orgazam koji na vrhuncu trese svijest i jedinstvo svijeta kao takvog.
Zašto ne biti demagog, postavi se pitanje samo od sebe.
Demagog bi značilo biti dio čitave šarade i raskrinkavati maske radi privlačenja pažnje. Demagog onda nosi komplet inferiornosti; želi pažnju od onih koje kudi. Ovo je autor pročitao u jednom od mojih dijela. Slijedeći zaključak mu bijaše – svi ste vi govna i treba vas jebat’, a Žorž se spremi za još jednu rundu navlačeći janjeću utrobu na svoje stvrdlo strasti, svoj harpun sreće, svoj mač požude.
Uvod u zoofiliju prekide majka od Krivog i natjera ga da se vrati u prethodnu sobu, jer Bati niko ne pravi društvo.
U skučenoj sobi, zamagljenih i odavno neopranih prozora, ležao je nepokretan otac Krivog, u narodu zvani Bata, za prijatelje laskavce Batarflaj. Znan kao vojnik dobričina, a čovjek prostačina puni niz godina u svojoj glavi nosi geler, koji ga nije uspio, da se izrazim narodski, dokusuriti, ali zato jeste kafana zbog koje osta cirozne jetre. Nije vjerovao u Krivog jer ovaj nije vjerovao sam u sebe, što je uvijek tjeralo Batu na autoritativni pristup rješavanju problema, pristup u kojem bi se Krivom sjetio svega i svačega, obično u seksualnom kontekstu.
Bata je hvatao svoje posljednje dahtaje, dok se Krivi pokušavao baciti u nepostojeći svijet umjetnosti. Ljutio se sam na sebe i mislio da je nedostojan vlastite uloge; sina jedinca nije izveo na pravi put, dijelom zbog svog osebujnog i fatalističnog poimanja svijeta, a dijelom zbog spleta nesretnih okolnosti zvanog opstanak najjačeg, onog u kojem bitišemo. Umro je nakon par dana, bez tračka nade da će Krivi uspjeti postići bilo šta sa svojim životom.
Krivi se borio sa poimanjem svijeta u kojem je živio njegov otac, imaginarnim i udaljenim vremenom i prostorom, i svojim vlastitim, odveć očeličenim samoćom.
Idealnog svijeta nema. Trebalo bi napraviti maketu kakvog i predstaviti ga drugima, tako da ga svi mogu sanjati zajedno. Ukoliko ne natjera druge na san, bacit će se s mosta. Ili će to biti finalni akt i poruka njegovog djela. Nešto od to dvoje. – mislio je.
Ovo nije napisao u tefter. Postavio je pitanje plodonosnije i zanimljivije od bilo kakve melanholično-apstrahirajuće, nekonkluzivne teze. Ono je glasilo: „Da li je život jebačina sijamskih mačaka?“
Pitanje se na momente činilo zabavno i primamljujuće, a na trenutke rogobatno, groteskno i odvratno, sve u zavisnosti od njegovog raspoloženja. Krivi bijaše modernim medicinskim riječnikom okarakterisan kao bipolaran, epizodično-sporadično (u metodološkom smislu) opsesivno-kompulsivan sa maničnim digresijama i porivima ka kajanju. Ovi drugi su ga izbavljali.
Nedugo nakon što je bio sasvim siguran u mačiju priču, pojavio se jedan od njih. Krivi prihvati olovku i uze brže bolje zapisivati izbavljivačke ideje. Iste donosim u cjelosti.
O čemu da ja pišem, bože, o čemu da ja to pišem. Kakve crne mačke; pokušaji zamaskirane taštine da izbije na površinu. Što će čitatelj reći – Što će čitatelj reći na ovo?!
Kakvo sam ja odurno ljudsko biće,
Pa ja laž ne razlikujem od predstavljanja
Ljudi znaju da ove mačke ne postoje niti šta znače.
Oprostite, ako niste stigli odustati s čitanjem do sada, mačke, kažem Vam ne postoje. Ne postoji mnogo toga! Oprostite! Ne, to je preblago; izvinite! Lagao sam.
Krivi se uspravi, zgužva papir i baci ga u smeće.