Proleće se, kao mrmot, izvuče iz svoje jazbine sramežljivo i bojažljivo pokušavajući da otera poslednje zimske napasnike. Sa prolećem dođe i Veliki post, a sa velikim postom i ritual svećenja vodice. Udarnički su popovi išli od kuće do kuće teško zarađujući svoj novac. U srpskim kućama puno je demona i nečistih sila, raznih ugaza, nagaza, kletvi i velika hrabrost bi potrebna da se insan uhvati u koštac sa njima. Kod demontiranja vlaškog nagaza dovoljno je pop da pogrešno preseče samo jednu žičicu i ode sve dođavola. Da ne spominjem kroz kakve muke prolaze isterujući demone laži i obmana iz srpskih domaćinstava koji su Srbima umesto kućnih ljubimaca.
Prođe i to uspešno i svi pretekosmo pa je red da se izbroji i mukotrpno zarađen novac. Nekako su najviše davali oni koji najmanje imaju, a u našem društvu to su penzioneri. Motaju se naokolo i preživljavaju svoje poslednje dane na ovoj planeti kao zadnji bednici i jadnici. Da barem crkva nije zabranila običaj koji se ranije sprovodio gde bi sin, kada mu otac ostari i postane teret za domaćinstvo, odvodio ga u šumu i ubijao udarcem u glavu. To bi bilo dostojanstvenije nego kako sada žive. Elem, penzioneri uvek daju najviše. Uvek se tu nađe neka desetkica ili čak i dvadesetkica koja stidljivo viri iz džepa u kome je još jedino ostala pogužvana maramica. Šta će ljudi, celog svog života su bili u partizanima slušali njihovu propagandu, bili ateisti. Dođe novo vreme i dođoše neki “novi klinci” i dođe nova propaganda i pomodarstvo pa se ljudi isprepadaše pod starost gde će i kuda će. Pa neće valjda i na onom svetu da nastave da žive životom penzionera u Republici Srpskoj. Daju penzioneri i crno ispod nokta ne bi li na onom svetu živeli barem kao prosvetni radnici. Tek toliko da imaju da ne ostaju dužni za struju i vodu.
Vide pop da se skupila lepa gomilica novčanica pa reši on da uloži u ono što svaki pravi Srbin i pravoslavac voli, u Golfa. Kupi tako pop zelenog Golfa petica, šestica, sedmica, stvarno ne znam koji je, meni su svi isti. Obesi brojanicu sa krstićem o retrovizor i izađe da se provoza ulicama svoje parohije i da mašući kroz otvoren prozor se zahvali svome stadu na ovako divnoj vozilici.
U silnoj želji da ga što pre provoza pop zaboravi da osvešta zelenog Golfa i izvrši čin egzorcizma. Ipak je automobil iz Nemačke i u njemu se kriju ko zna kakvi vatikanski demoni. Izjuri tako pop na ulicu, a automobil samo reži. Iz auspuha ljuta vatra suče, a sirena nekako jezivo zavija. Kao da je u automobilu Ghost Rider, a ne pop.
Možda je pop i uradio ritual pročišćenja, ali možda niko našem popu nije rekao da ulice našeg grada nisu staza na kome se odvijaju utrke “Nacionalne klase”.
– Možda si pop čuo i za istoimeni film?
– Ne, ne glume Gidra i Lepa Brena!
-Znam da nisi, do tvoga sela nije mogao da dobaci televizijski signal.
Nema veze pope što si preticao neko niže biće, istetovirano, sa dugom kosom u kožnoj jakni koje vozi motor. Ono nije ni vredno življenja jer ne predstavlja srpske vrednosti. Nema veze pope ni što si u saobraćaju ti “jači” i zaštićeniji od ovih koji voze satanske vozilice. Tebe od asfalta deli pola tone lima i metala, nas samo kožna jakna. Znam da se još navikavaš na asfalt i nikako da navikneš da je dosta tvrđi od blata tvoga rodnog sela, ali kao što ti rekoh već, ne ljutim se na tebe.
Nema veze pope ni što si preticao na raskrsnici koja se uključuje na most. Nema veze pope ni što su se policajci na raskrsnici krstili kada su videli. Ne, nisu se krstili što pretičeš i tako bahato voziš, već su se krstili otkud to da pop vozi zeleni automobil. Kako to da nije crveni sa plavim i belim detaljima u duhu naše tradicije.
Jedino pope što ima veze i što ti zameram je to što u trenutku preticanja videh u kolima, na zadnjem sedištu, dečije glavice. E pa pope oni su važniji i od tvog novog zelenog Golfa, i od tebe i od mene i od onih policajaca koji su se krstili i od onih koji su mogli izleteti iz druge uličice na raskrsnici. Oni su na kraju važniji i od tvog šefa. Ne pope, ne mislim na onog primorskog gusara, pardon vladiku, nego na onoga što te gleda sa neba i od koga te očigledno nije sramota.
P.S. Ova priča sadrži elemente fantastike. U priči nije nigde bilo policije jer se oni nikada ne pojavljuju kada treba. Oni su tu samo kada treba naplatiti ovim vozačima čiji je jedini greh ako ne stave pojas ili kacigu u vrelim letnjim danima. Da ne pomisli neko da ih krivim, uopšte ih ne krivim, i da su bili tu verovatno bi bilo kao iz moje priče. Ko bi zaustavio popa pa da zasluži anatemu. Ne bi bilo prvi put da nekoga isteruju iz crkve.
– Je l’ tako vladiko gusarski, pardon, morski?
Isto tako je moguće da mi se učinilo i da usled brzine nisam video dobro ko je za volanom zelenog Golfa. Ukoliko je to u pitanju izvinjavam se. Jedino što znam da mi se nije učinilo je to da su na zadnjem sedištu bila deca.