Prije neki dan odlazim do grada (Banaj Luka) nakon završenog posla da obavim svakodnevnu kupovinu. Kao prava poslovna žena kupujem stvari u centru Banjaluke, i prolazim kroz Gospodsku ulicu. Vrijeme baš hladno i počinje kombinacija kiše i snijega. Žurim na autobus a na sred Gospodske ulice sjedi dječak svira harmoniku i prosi. Nedaleko od njega žena nosi bebu u naručju i takođe prosi. Ja sam se zaledila od tog prizora. Ljudi prolaze. Jedni primjećuju. Jedni ni da se osvrnu. I dok mi se oči pune suzama razmišljam šta da radim. Došlo mi da zgrabim dječaka i bebu i da ih povedem kući da ih okupam i nahranim. A kako ću uzeti tuđe djete. Djeca nisu svjesna situacije koja ih okružuje i uslova u kojima žive. Pogotovo kad ne znaju za bolje i drugačije. Apelujmo na institucije koje se bave zaštitom prava djece, i koja ih štite od prosjačenja da preuzmu incijativu i zabrane korištenje djece u takve svrhe. Djecu treba zaštititi, a ponekad i od samih njihovih roditelja koji ih tretiraju kao predmete pomoću kojih stvaraju zaradu.