Izborale te rijeke, isjekli te oštrim kamenom srušeni mostovi.
U tvom srcu hiljade granata, krvavih noževa, rana od snajpera, majka u crnini, lažnoga bratstva i jedinstva.
Izdišeš na rukama krvnika koji te održavaju na aparatima.
I mole Boga da izdahneš što mučnije. Drže te na krhkoj žici infuzije nekakvog mirovnog sporazuma, koji ti ne donesi mir. A prijeti ti mirom.
Krhotine ti i kosti prekrivene izboranom kožom skupljaju u vreću, da silom živiš dok umireš.
A one ispadaju, izdajnički. Krpe te hiljadama operacija, ne zbog tebe.
Zbog njih.
Plodno si tlo svega što ljudski izopačeni umovi mogu poželjeti.
Eutanizirati će te istoga trena kada im bude po volji.
Sredina si šahovskoga polja s rukama koje miču piune s nekog dalekog mjesta.
Zato..
Poslat ću ti novembre, umorne od uspomena.
Poslat ću ti i moje uspomene na tebe. Onako mladu, lijepu. Nasmješenu kroz morske akvarele djelića tvoga plavetnila.
Poslat ću ti Neretvu, plavu od čekanja, sanjivu od uspomena. Da te miluje, da odnese, izbriše sve spaljene domove tvoga srca . Svaku suzu majke koja je kapnula na tvoje tijelo, dajući ti sina, kćer, u kovčezima prekrivenim s tri zastave.
Tri himne.
Tri bratstva i jedinstva.
Tri tuge.
Poslat ću ti sve tvoje mostove.
Poslat ću ti kišu, da se slijeva niz ostarjele brazde na tvome licu.
Da sakrije umiruću suzu.
A u tebi, zemljo, naučili smo kriti suze.
I kad boli k'o sam vrag.
I kad peče k'o olovo na čelu.
Jer u tebi, zemljo moja, umire se bez suza.