Znas, svakog proljeca zaljubim se u tebe. Svakog proljeca osvojis me carolijom kojoj imena ne znam. Jos ga trazim.
Krenes lagano. Dan po dan. Bojama i mirisima, mazis. Nebom lice milujes. Vjetrom kosu mrsis. Pa se zapetljam u nitima ti, mirisnim i svilenim. I opijem se krosnjama, toplim i zanosnim. A ti me vuces, sve vise i vise, sebi u narucje.
A onda, jednim aprilskim predvecerjem, oboris me s nogu. Onako, mangupski. I paf! Gotova sam. Padam ti na grudi siroke, ljubicaste, od behara me'ke. I stisnes me rukama. I ljubis dodirima. I usnama tjesis. A ja se prepustam, jer znam, uzalud je bjezati. Gledam te, zanesena, i bradom ramena ti trazim. I vec uvjezbanim pokretom pronalazim onaj ugao za pogled u ljepsi, drugaciji svijet…
A ti, k'o pravi junak, rasiris svoju pesnicu obraslu beharom, propustis kroz prste koje zrno srece, lupis samar strasnoj stvarnosti jada i nevolje koje rasprsis na neke druge strane svijeta barem do sljedeceg jutra, barem do sljedeceg dana i sapces mi glasom ptice, glasom djeteta…
Vidis, bola, i ja sam stvarnost. Samo me treba znati vidjeti. Vidis, bola, nisam ja samo tamna utroba koja guta svjetlo i bljuje mrak. Nisam, sve dok ima proljeca. Sve dok ima predvecerja. Sve dok znamo voljeti…
I vjerujem ti. Sve ti vjerujem.
Vjerujem, jer ti si se nazivio. A ja tek treba da zivim. Jer ti si svjetlom tamu otjerao. Dobrotom zlo pobjedio. Ljubavlju mrznju pokorio.
Vjerujem ti. I ucim.
Od tebe. O tebi.
O ljudima. Ljubavi. Sreci. Miru.
O zivotu ucim.
Vjerujem, sve ti vjerujem. Samo, molim te, ne vodi me tamo. Ne vodi me onom ulicom. Nemoj kraj one zgrade na cosku. Nemoj ispod onog balkona na kojem se susi majica koju bolje nego svoju znam. Prestani me vuci. Nemoj me krkiti. Necu i tacka! Zabolit ce, znam. I godit ce. I opet cu sve iznova. A on nije ti, znas. On ne zna tako voljeti.
A ti mi opet pricas…
Vidis li ti onaj Razvitak? I vidis li tamo gdje je bio Hit? Mislis da mene ne bole te rane? Pa opet ih volim. Jer su moje, bona.
Vidis li ono brdo s kojeg su gadjali? Dobro ga pogledaj. S njega su me bili. Pa ja ga opet volim. I njih. Jer su moji. Jer voljeti moras. I prastati isto. Jer druge nam nema.
Vidis li onog starca s vagom? Mislis da mi suze ne krenu dok ga gledam? Mislis da ne bole pogledi ljudi sto samo prolaze kraj njega? Sto mu srce lome. Pa opet, ja ih volim…
Dobro, dobro! Kuzim. Opet si pobjedio. Dobio me mangupski. Idemo kud god hoces.
Jer dok je tvojih mirisnih aprila, dok je tvojih njeznih predvecerja, bice i nade.
Jer dok je tebe, grade, bice i i ljubavi.
A gdje je ljubavi, tu su cuda moguca.
To si me ti naucio, znas.
I ne kukaj mi, onda, kad ti sva pokisla budem kaldrmu suzama kvasila.
Jer ne znaju svi voljeti k'o ti.
Mangupe!