Kada se moja prijateljica Amela posavjetovala sa visokim dužnosnikom visoke međunarodne organizacije nadležne za pitanja visoke vrijednosti u vezi sa predstavljanjem na raznorazne načine korisnog i kvalitetnog rješenja za stambeno zbrinjavanje ugroženih rekao joj je – samo nemoj da se zove eko dom.
Ima nešto u tom “eko” što nas tjera da reagujemo ovako i onako, više onako nego ovako, iako ne znamo zbog čega tačno.
O čemu se radi?
California Institute of Earth Art and Architecture je neprofitna organizacija koja je posvećena stambenim rješenjima, doduše, ne baš po principu “ključ u ruke”.
Radi se o građevinama zasnovanim na obliku jajeta, odnosno kupole. Naime, kupola je oblik koji pruža čvrstinu građevini bez potrebe za potpornim zidovima. Znali su to i drevni građevinari i arhitekte, eskimi, ovi i oni, tako da se ne može reći da se radi o nekom breakthru otkriću. Građevinski materijal je zemlja. Natrpa se u vreće, uske, duge vreće, priveže, dotegne, naslaže, zamaže, i eto kuće. NASA je skontala da bi to bilo zgodno rješenje za prve nastambe na drugim planetama, a što se tiče ove, eco domes su pružili i pružaju sklonište, a bome i luksuzan dom, velikom broju ljudi širom svijeta.
Moje društvo je prvi put čulo za Calearth prije tri-četiri godine. Kad smo na internetu vidjeli kako to izgleda, kako se lako i brzo gradi, kako je jeftino i kvalitetno rješenje, više nismo bili u stanju zaboraviti sve to, pa bi nam se ideja kako bi to moglo kod nas da se donese, unese i uvede svako malo javljala.
Sve je postalo više nego aktuelno prošlog maja kada je bilo sasvim izvjesno da veliki broj ljudi u našim krajevima ostaje bez krova nad glavom, u najboljem slučaju, na par mjeseci. U slučaju potpuno uništenih kuća ekonomski ugroženih građana, veliko je pitanje kad i kako će se njihovi vlasnici oporaviti i ponovo nastaniti u zdrav i pouzdan objekat. Pritom, nema garancija da se poplave neće ponoviti, pa se postavlja i pitanje kako biti spreman na buduće prijetnje ako već nisi u prilici da to svoje plavno imanje poljubiš pa ostaviš.
Što se nas tiče, rješenje je već izmišljeno. Što se nas tiče, način na koji se kod nas tradicionalno gradi je skup, komplikovan, energetski neefikasan, i ekološki neprimjeren. Što se nas tiče, učinićemo sve što možemo da se rješenje predstavi lokalnom stanovništvu.
Princip je jednostavan. Platiš instruktora da dođe i održi obuku. Zamišljali smo kako na obuku u BIH dolaze ljudi iz svih krajeva bivše Jugoslavije, pa kad negdje nešto prne, a hoće, i očas posla imaš stotine ili hiljade ljudi na ledini, zvrc čiku, opa kamioni zemlje i pijeska, tovar vreća i cepaj. U strahovito kratkom roku se mogu izgraditi osnovna naselja koja se, ako je potrebno, brzo i lako mogu “razmontirati” kao da ništa nije bilo. Jedan diriguje, ostali trpaju, nosaju, slažu..ne može biti jednostavnije.
Ponudiše ti calearthćani mojoj Ameli besplatnu obuku, da pomognu, tragedija nas je snašla, a sa naše strane je bilo potrebno obezbijediti vreće, lokaciju i radnu snagu. Koliko se samo novca pomoći slilo… kako je malo bilo potrebno da donesemo nešto drugo.
Neki kažu smijaće se ljudi.
Neki kažu roknuće te lokalni dileri građevinskog materijala.
I to je okej, shvatljivo.
Ali “samo nemoj da se zove eko”, to je već teško shvatljiva budalaština. Pomisliš, Bože mi oprosti, jesmo marva, fakat nas treba splešnut poplavom.
Koga zanima, neka posjeti www.calearth.org i pogleda o čemu se radi. Možda nešto ipak napravimo. U tom slučaju, računajući da ste se upoznali sa konceptom, kontam biće manje onih koji će se smijati.