Ponekad mi se čini da nas više ništa ne može iznenaditi. Živimo u svijetu gdje priznanja za mir dobivaju vjesnici rata. U svijetu gdje ljudi bježe od nasilja i gladi, samo da bi smrt našli na dnu Sredozemnog mora, a jedna od najvećih međunarodnih organizacija zanosnovanih na demokratskim principima taj problem rješava tako što nastoji imigrantima onemogućiti i sam pokušaj da tim opasnim putem stignu do sigurnosti. Živimo u državi gdje simpatije pobiru masovni zločinci, dok se žrtve prevrću u improvizovanim grobovima, a njima se posthumno pobiru politički bodovi i simpatije bezumnih birača.
Ali ipak me ne prestaje iznenađivati koliko ljudi koji iz iskustva znaju šta je nepravda, patnja, nesreća i siromaštvo, mogu biti neosjetljivi za isto kod drugih ljudi. Jedan smo od najnazadnijih naroda u Europi, i, šta god ko vjerovao, apsolutno je svejedno kojem konstitutivnom toru pripadali, jer na nas gledaju sasvim isto. Za razvijene zemlje u najboljem slučaju predstavljamo neku egzotiku, siromašan, jednostavan ali veseo svijet u kojem se dobro zabavlja. U najgorem smo divlja plemena koja se vjekovima međusobno sukobljavaju jer nisu dorasla verbalnoj komunikaciji. U najgorem slučaju, mojoj prijateljici u SAD-u najavljuju iznenađenje za rođendan, kupit će joj sladoled, da proba i to čudo. U najboljem mi u Beču, u tramvaju, student iz Vijetnama govori kako su Balkanci uglavnom kriminalci, pripadnici bandi i slično. Jer takvu je sliku stekao kroz medije i priče u Austriji. I, naravno, mi se jako uvrijedimo, smijemo se njihovom primitivizmu, neobaviještenosti i slično. Ali naši ljudi zaista žive i rade u Austriji i ostatku zapadne Europe, Kanadi, SAD-u, Australiji. I zaista, većina onih koji su otišli kao izbjeglice ili ekonomski migranti, natjerani mukom i ne pretjerano obrazovani, pa čak i kad nije tako, nisu se uvijek dobro uklopili, teško su živjeli, trpili kojekakva poniženja, diskriminaciju, najlošije poslove, specijalne razdrede za njihovu djecu koja nisu govorila jezik kao maternji. I, kao što to obično biva sa diskriminacijom, postoji dovoljno veliki broj onih iz druge ili treće generacije koji su odlučili odbaciti sistem koji njih odbacuje i zbog kojih su ti imigranti, uz pomoć tendencioznih medija, dospjeli na loš glas. Ili je to, ili su Balkanci, kao i crnci, Turci, Aboridžini i Indijanci jednostavno loši i nepogodni za integraciju u društvo.
I tako, kao ljudi koje vjecito svrstavaju u niže redove postojanja, koji bi trebali biti ponizni, sretni i zahvalni ako dobijemo priliku da vani radimo poslove koje domaći neće, imamo dvije opcije da preokrenemo stvari. Prvo, da pokažemo da se tu ne radi ni o kakvom prirodnom poretku, da su manjine često na udaru predrasuda i diskriminacije, da im je potpuna integracija praktično onemogućena. Dobiješ stan i školu/posao i tvrdnju da si sad kao i svi ostali. Ali ti znaš da nisi, kad te pogledaju poprijeko na ulici jer pričaš na svom jeziku. Kad stisnu torbu jače jer vide da si stranac, kad gledaš kako te u poslu prestižu lošiji, a s boljim pedigreom. I ako si, čak i u slučaju da poštuješ sve propise i pravila tog sistema, i dalje građanin drugog reda, onda kažeš ‘fuck the system!’ i radiš sve da ga prevariš. I upadaš u stereotipnu sliku koja se pripisuje tvojoj pripadnosti etničkoj/rasnoj grupi iz koje dolaziš.
Dakle, jedan način da se nosimo s takvom nepravdom je da je razumijemo i borimo se protiv nje. Drugi, i mnogo manje intelektualno zahtjevan način je da nađemo nekoga ko je još slabiji i da praktikujemo sve one gadosti koji neko s boljim statusom praktikuje nad nama i da se tako osjetimo nadmoćnima. Jedna stara poslovica kaže da krompir ima kožu samo da bi i sirotinja imala koga da guli. I tako je to. Sve frustracije zbog stalnih nepravdi i poniženja najlakše je isprazniti nad onima koji su još manji. A Romi tu svakako prednjače kao najranjivija grupa.
I tako se, u svom ovom haosu u kojem živimo, opet uspijem iznenaditi ljudskom apatijom, pa čak i okrutnošću. Kad vidim kako ljudi mirno prolaze pored bosog djeteta na sred ulice i u po zime, jer… pa to je dijete Rom. Da kojim slučajem homonim pojmu koji označava ovu etničku skupinu nije neki poremećaj usljed kojeg se ne osjeća hladnoća i glad? Nije, kažu oni koji nemaju problem s bosom djecom na ulici. Razumiju svi da je dijete i gladno i smrznuto, ali ako mu daš marku, podržavaš tu industriju. Ono prosi jer će ga prebiti ako nekome ko ga je poslao ne da pare. To sve objašnjava: dijetetu je hladno, izmoreno je, gladno i sve. Ali ne treba mu dati jer, kad je već nikakvo, bolje da ga i prebiju nego da mu poslodavac bude zadovoljan. Treba ga ignorisati jer, kao, brinemo za djecu koja bi tek mogla stradati ako se ta praksa nastavi. Toliko volimo tu buduću djecu da ćemo radi njih ignorisati ovu sadašnju.
A onda na FB moj prijatelj objavi priču o nekoj djevojci koja u trolejbusu na očigled i nezainteresovanost svih plače i priča kako je oteta da bi se udala, sad je pobjegla, jer ne želi da se uda i rađa djecu nego da se obrazuje. Zašto je niko ne sluša i niko ne zove policiju? Djevojka je Romkinja. Sad je sve uredu, zar ne? Koga briga, ONI su takvi! Jedan od komentara na priču na FB kaže, nemam sažaljenja prema NJIMA, mog nekog su ubili samo zato što je prolazio tuda. Da, sreća pa niko ne može optužiti nikoga od nas, bez obzira kojem konstitutivnom toru pripadamo, da je neko u naše ime počinio neki zločin, zar ne?!